U ponedjeljak 4. studenoga zauvijek nas je napustila profesorica i kulturna djelatnica Marija Radonić. Rođena je 25. svibnja 1936. godine u Sibinju. Tijekom radnoga vijeka predavala je hrvatski jezik i književnost. Umirovljena je kao profesorica Gimnazije u Požegi. Predano je poučavala učenike razvijajući kod njih kulturu čitanja i pisanoga stvaralaštva. Poticala je multiperspektivnost i razvoj kritičkoga mišljenja svojih učenika. Bila je otvorena za suradnju s kolegicama i kolegama. Poštovala je kompleksne i različite identitete njegujući dijalog, toleranciju, razumijevanje te solidarnost kao temeljne vrijednosti međuljudskih odnosa.
Posljednjih deset godina bila je aktivna članica Povijesnog društva Požega. Sudjelovala je u organizaciji brojnih predavanja, rasprava, okruglih stolova, predstavljanja knjiga, izložbi, putovanja i drugih aktivnosti. Često se uključivala u diskusije nakon predavanja. Lektorirala je niz knjiga, diplomskih radova i doktorskih disertacija. Izvrsno je poznavala hrvatski jezik. Njezini savjeti o pisanju uvijek su bili poticajni i konstruktivni. Sve poslove u Povijesnom društvu Požega radila je bez naknade.
Bila je sjajna sugovornica. Naši razgovori uz kavu nerijetko su trajali više sati. Najčešće smo raspravljali o knjigama koje smo oboje pročitali. Njezino poznavanje domaće i svjetske književnosti bilo je na visokoj razini. Marija Radonić jedna je od najistaknutijih požeških čitateljica. Često se referirala na djela brojnih znanstvenika i književnika. U gotovo svakom razgovoru barem je spomenula Ivu Andrića. Voljela je čitati djela Slobodana Šnajdera, a nerijetko se osvrtala na poneki detalj pisanoga opusa Petra II. Petrovića Njegoša, pjesnika, vladike i vladara Crne Gore. Njegovo djelo proučila je još u mladosti. Čitala je biografije istaknutih političara i državnika. Knjige svojih omiljenih autora čuvala je u kućnoj knjižnici. Bilo je zanimljivo slušati njezine analize djela Drage Kekanovića, Slavice Garonje i niza drugih pisaca. Voljela je prelistavati monografije o slikarima 19. i prve polovice 20. stoljeća. Prigodom naših susreta gotovo svaki put donosio sam joj knjige iz svoje privatne knjižnice, a bila je i aktivna korisnica Gradske knjižnice Požega. Poseban interes pokazivala je za povijest Bizanta i Osmanskoga Carstva. Ovo su samo fragmenti o njezinim čitateljskim afinitetima. Čitanje joj je pomoglo da lakše podnosi patnju na trnovitom životnom putu punom brige i nemira. Unatoč visokom obrazovanju do kraja života nije bila potpuno svjesna svojih izuzetnih sposobnosti. Vlastiti križ nosila je strpljivo i dostojanstveno.
Često je posjećivala izložbe likovnih djela. Odlazila je na književne večeri i koncerte. Voljela je njegovati cvijeće i druge biljke u velikom vrtu. Uzorno je vodila svoje domaćinstvo. Ostvarila je dugogodišnje prijateljstvo s profesoricama Boženom Janković, Anom Kuzle, Mirjanom Ljubić i Ljiljanom Pavlicom te s gospođom Marijanom Vujović. Radovala se njihovim uspjesima i sretnim trenucima. Bila je zabrinuta za njih u nevoljama. Uvijek su se mogle osloniti na njezinu pomoć i lijepu riječ. Na poseban način cijenila je pripadnike mlađe generacije akademskih sugrađana poput Ivane Domanović, Gorana Đurđevića, Mihaele Markovac, Nikole Petrovića i Kristine Rupert. Pomagala je ljudima u nevolji, a novčanim prilozima podržavala je projekte u kulturi. Njezinim odlaskom završen je životni put vrijedan poštovanja. Neka je prime Ivo Andrić i Petar II. Petrović Njegoš u svoj nebeski dom!
Vječan joj spomen!
Autor teksta: Vinko Tadić, prof.