Minulog mjeseca, prigodnim programom u Gradskom kazalištu Požega, Plesni studio Marine Mihelčić obilježio je 40 godina rada. I to – nadasve uspješnog, o čemu svjedoče brojne medalje i priznanja osvojeni i kod nas i u inozemstvu.
Za manje upućene treba kazati kako Marina nije rođena u Požegi ali ju desetljećima svojim radom promovira na brojnim natjecanjima gdje se pojavljuje sa svojim plesačima. U Požegu je došla 1979.godine nakon udaje za dr. Ivicu Mihelčića a prije nego je osnovala Plesni studio, iza sebe je imala zanimljiv plesni put. Započela ga je u Zagrebu u školi za Balet i ritmiku na Ilirskom tegu. Tijekom školovanja plesala je, kao i svi učenici, u mnogim baletima u HNK: Orašar, Trnoružica, Đavo u selu…Tijekom tih godina susrela se s poznatim baletnim parom Anom Roje i Oskarom Harmošem, koji su u to vrijeme vodili međunarodnu školu u Primoštenu, a koju je i ona pohađala.
* Podsjetite se početaka: kad je osnovan Plesni studio, a kasnije i mažoretkinje pa Twirling klub? Gdje se vježbalo, da li je bilo interesa za tu ‘novinu’ u Požegi?
– Kako me život usmjerio u plesnog pedagoga, krenula sam već kao udata, iz Požege u SAD, u sveučilišni plesni centar u Salt lake City. Tamo sam dobila još jednu diplomu o završenom školovanju za plesnog pedagoga. Bile su to već devedesetprve ratne godine tako da sam se jedva vratila u Hrvatsku sa svoje dvije učenice i kćeri.
Moji plesni počeci u Požegi bili su 1983. godine u kasnu jesen, u tadašnjem starom hotelu na trgu. Bila sam ustvari iznenađena, jer je na prvi moj sat došlo otprilike dvadesetak djevojaka i mladića . Moram napomenuti da je u to vrijeme jedini oblik plesa u Požegi bio folklor. Uskoro, slijedeće odine 1994. Počela sam s radom pri Glazbenoj školi. Treninzi su bili u dvorani policije. Kako sam uskoro ostala trudna sa sinom, nisam nastavila s radom u Glazbenoj. Shvatila sam da je vrijeme da otvorim nešto svoje. Verificirala sam svoje međunarodne svjedodžbe i krenula u mukotrpan put dobivanja dozvole u vrijeme kada Plesnih studija gotovo uopće nije bilo, te nisu znali gdje da me svrstaju.
Zahvaljujući Tomislavu Pircu, koji je pokazao interes i razumijevanje , počela sam raditi u danas Sportskoj dvorani „Tomislav Pirc” Sve veći dolazak djece pokazao mi je da sam na pravom putu.
Prvo veliko priznanje dobila sam od gđe. Silvije Hercigonje, kod koje sam nastupala sa svojim plesačima u Kazalištu Trešnja. U to vrijeme nije bilo natjecanja, te smo uglavnom radili produkcije i nastupali na Gradskim događanjima. Moja prva cjelovečernja predstava bila je Vila Lutaka u današnjem Veleučilištu. Tada je tamo bila vojska koja je za tadašnje vrijeme imala odličnu tehniku , te smo mogli bez problema imati razne svjetlosne efekte. Dugo vremena, sve do obnove Gradskog kazališta to nam je bila glavna scena.
* Kako se Studio dalje širio, koja su najvažnija natjecanja na kojima ste sudjelovali, priznanja koje ste osvojili…?
– Gosp. Štirmer, tadašnji gradonačelnik, došao mi je sa zamolbom da mu pomognem da Požega dobije mažoretkinje. Moram priznati da do tada nisam ni čula za mažoretkinje. Bio je to veliki boom u Hrvatskoj čiji smo i mi postali dio. Godinama sve bolji, uskoro smo osnovali i Twirling klub Požega, u kome su svoje mjesto našli svi oni koji žele puno više od mažoreta. Kombinacija je to plesa, gimnastike i izuzetnog baratanja štapom. Danas smo u vrhu Hrvatske , sa mažoretom i twirlingom.
I tako je prohujalo četrdeset godina. Stotine djece, bezbroj predstava, bezbroj natjecanja, medalja uspjeha. Postali smo poznati, kako u Hrvatskoj, tako i šire. Ja kao ona koja sam osnovala ovaj studio , s ponosom gledam na ono što smo napravili. Kažem mi, jer moji učenici postali su treneri. Kao prve Nataša Ledić i Mladenka Milevoj pa zatim , Ivana Lubar ( rođ. Štimac), Marijana Verčej, Maja Sesar, Adrijana Jurić , Valentina Ivanišević , Hana Ledić. Prekrasni mladi ljudi koji su ostavili trag u našem studiju. Danas su tik uz mene već dugi niz godina. Nataša Ledić s bezbroj prekrasnih koreografija i puno medalja, Adrijana Jurić koja radi uspješne koreografije s malima i velikima, te naša Maja Sesar koja se nedavno vratila iz Njemačke kako bi svoj život nastavila u Hrvatskoj. I tako smo sve bolji i bolji, njegujući razne plesne stilove: jazz, klasični balet, suvremeni, lyric, musical. show.
U proteklih četrdeset godina bilo je puno priznanja i uspjeha i teško ih je sve nabrojiti. Možda one koji su se najviše istaknule su Hana i Lora Ledić. Hana koja je s mojom koreografijom na Svjetskom prvenstvu u Portugalu među četrdeset najboljih plesača Svijeta bila četvrta. Lora koja osvaja prva mjesta i koja je na nedavnom natjecanju u Zagrebu s koreografijom svoje mame ušla u Gala večer. Tu je i prošlogodišnja moja nagrada za najbolju koreografiju i grupu na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo… Bilo je toga još jako puno, i teško je sve nabrojiti.
* Planovi, želje…ima li ih još nakon 40 godina rada?
– Naravno, svemu ovome nije kraj. Želja mi je surađivati s Glazbenom školom s klasičnim baletom, postaviti još predstava, otići ponovo na Svjetsko prvenstvo i još puno, puno toga. Često znam reći: Godine su samo brojke.
Tekst: V.Milković
Foto: osobne fotografije M.Mihelčić
