Dobriša Cesarić je rođen 10. siječnja 1902. godine u Slavonskoj Požegi. Bio je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća i začetnik suvremene hrvatske poezije. Urednik i začetnik mnogih časopisa s velikim opusom u svojoj karijeri književnika.
Njegova zbirka pjesama pod nazivom “Lirik” proglašena je najboljom zbirkom poezije, a za pjesmu “Trubač sa Seine” je 1936. godine dobio posebno priznanje.
Cijelo djetinjstvo je proveo u gradu Osijeku zbog posla svog oca Đure koji je 1904. godine dobio posao kao šumski inženjer. Osnovnu školu je završio u Zagrebu gdje je bio jedan od najboljih učenika, a tijekom Drugog svjetskog rata obitelj se preselila u Zagreb gdje je završio srednju školu i upisao pravni fakultet 1920. godine. 1921. godine je upisao i filozofski fakultet. Roditelji su mu voljeli putovati stoga su ga često vodili sa sobom gdje se rodila njegova ljubav prema lađama, prirodi, lijepim mjestima, rijekama, morima.
1929. godine oženio je Elzu Šohaj s kojom je ostao cijeli život. Cesarić je bio samozatajan i rijetko je davao intervjue – “Sve što vas zanima o meni nalazi se u mojim pjesmama”. Često je recitirao svoje pjesme na radiju, posebnim, sebi svojstvenim tonom koji je odavao dojam čovjeka koji pati. Mnogo je pio, a pokušao je izvršiti i samoubojstvo. Mrzio je sve vezano uz gradsku sredinu, oduševljavala ga je priroda i sve njene blagodati je opisivao u svojim pjesmama. Urbane sredine je smatrao simbolom siromaštva stoga se time svrstava i u kategoriju socijalnih pjesnika.
Kratko vrijeme je radio u zagrebačkom kazalištu, a nakon toga je radio kao lektor u Školi narodnog zdravlja i činovnik Higijenskog zavoda. Povremeno je posjećivao Bugarsku, Njemačku i Italiju, a 1923. godine je s Vjekoslavom Majerom radio na uređenju časopisa “Ozon”. Ubrzo pristaje na pisanje za časopise “Savremenik”, “Republika”, “Rad JAZU”, “NIN”, “Vjesnik”, “Politika”, “Forum”, “Novost”, “Hrvatski narod”, “Vienac”, “Nova Hrvatska”, “Obzor”, “Literatura”, “Antena”, “Pečat”, “Hrvatski list”, “Hrvatski dnevnik”, “Hrvatsko kolo”, “Hrvatska revija”, “Književnik”, “Literatura”, “Kritika”.
Nakon Drugog svjetskog rata radio je kao urednik u izdavačkom tvrtki “Zora”. 1951. godine je izabran za člana Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti. Od 1958. godine sve do mirovine radio je na uredništvu “Jugoslovenski pisci”, “Slavenski pisci” i “Savremeni pisci Hrvatske”.
1954. godine je za svoju zbirku pjesama “Osvijetljeni put” dobio nagradu Saveza književnika Jugoslavije. Sa 78 godina Dobriša Cesarić je postigao jako puno u svom književnom stvaralaštvu. Napisao je zavidan broj jednostavnih i lijepih stihova, izdao par zbirki pjesama, preveo nekoliko stranih autora i za svoj rad bio počašćen brojnim nagradama.
Od književnih nagrada dobio je i Zmajevu nagradu 1960. godine, 1969. godine nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo, 1976. godine nagradu “Goranov vijenac”.
Njegove najpoznatije pjesme su “Buđenje šume” koja mu je otvorila vrata hrvatske poezije, “Lirika”, “Voćka poslije kiše” s kojom je ušao i u njemačku liriku suvremene europske antologije, “Balada iz predgrađa”, “Oblak”, “Povratak”, “Slap” i “Pjesma mrtvog pjesnika” koje su prevođene na mnoge svjetske jezike.
Za svog života napisao je više od stotinu pjesama, a objavio je i nekoliko zbirki: “Lirika” (1931.), “Spašena svijetla” (1938.), “Izabrani stihovi” (1942.), “Pjesme” (1951.), “Knjiga prepjeva” (1951.), “Osvijetljeni put” (1953.), “Goli časovi” (1956.), “Proljeće koje nije moje” (1957.), “Izabrane pjesme” (1960.), zbirke lirike: “Moj prijatelju” (1966.) i “Slap” (1970.), “Izabrane pjesme” (1973. godine), “Pjesme. Memoarska proza” (1976.) i “Voćka poslije kiše” (1978.) po nazivu istoimene pjesme.
Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. u 79. godini, a sahranjen je na Mirogoju u Zagrebu.
Izvor: lektira.hr
