Jučer, uoči same svetkovine Velike Gospe, upriličili smo treći dan naše trodnevne priprave. Hodočasnici iz cijeloga arhiđakonata pošli su put Velike kako bi u zajedničkoj procesiji, s Trga branitelja u Velikoj, pošli prema Gospinom perivoju. Tamo ih je dočekao domaći župnik, koji ih je blagoslovio dok su s pjesmom ulazili u perivoj.
Sveto misno slavlje predvodio je vlč. Marko Đurin, rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Homiliju prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre, slavimo misu nedjelje, slavimo svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. To je tajna naše vjere, tajna vjere koja nam ističe tako usku povezanost Marije i Isusa. Blagdan koji također postaje i simbol našega života, cilj prema kojemu je i naš život usmjeren, a to je Isus uskrsnuli, Isusovo uskrsnuće, vječni život na nebu.
Znamo da nam Sveto pismo pripovijeda, na poseban način evanđelja nam opisuju Isusov život, Isusovo rođenje, njegovo javno djelovanje, njegovu smrt, uskrsnuće i uzašašće na nebo. Evanđelja nam također govore i o Blaženoj Djevici Mariji, počevši od početka, od anđelova navještenja Mariji. I posljednji put se Marija spominje u Svetom pismu u Djelima apostolskim, gdje zajedno s drugim Isusovim učenicima, drugim apostolima, iščekuje Duha Svetoga. Nakon toga o njoj iz evanđelja i Svetoga pisma više ništa ne znamo. Možemo reći da su, prema Svetom pismu, te posljednje Marijine godine života na zemlji, između Pedesetnice, Duhova, i njezina uznesenja koje slavimo danas kao blagdan, na neki način obavijene velom tajne.
Sveto pismo ne kaže o tome ništa, predaja ima poneki odjek o tom Marijinu životu, na poseban način. Neka apokrifna evanđelja, dakle ona evanđelja koja nisu ušla među ova četiri evanđelja koja su kanon Svetoga pisma, tamo imaju poneki spomen o Mariji, o njezinu djetinjstvu i nekim drugim zgodama iz njezina života. Možemo sigurno reći da je Marijin život protjecao pomalo tiho i mirno. Opet, Marija je, nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća, sigurno bila jedan od temelja, bila je aktivni član prve kršćanske zajednice i sigurno je bila u blizini apostola Ivana, kojemu je Isus na križu povjerio Mariju kao majku. Na poseban način, ono što ćemo slušati sutra u Knjizi Otkrivenja, imamo na neki način naslućen taj slavni završetak Blažene Djevice Marije, gdje nju prepoznajemo u onom veličanstvenom znaku, ženi koja je zaodjevena suncem, mjesec joj je pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.
Crkveno učiteljstvo, predaja Crkve, u tom prizoru vidi ne samo konačnu pobjedu Crkve i svih nas vjernika nad zlom, nad smrću, što nam je Isus ostvario, nego na neki način i kao simbol Blaženu Djevicu Mariju. Kao pralik, kao simbol te proslavljene Crkve, Mariju u kojoj se već ostvarilo ono što sve nas koji vjerujemo u Isusa i njegovo uskrsnuće čeka na kraju života. Na poseban način o Mariji, o Marijinu uznesenju govore nam crkveni oci. Znamo da se već praktično od prvih stoljeća slavio blagdan Uznesenja Marijina, a na poseban način u 6. stoljeću na kršćanskom Istoku postojao je blagdan koji se nazivao Dormitio Mariae – Marijino usnuće.
Jedan crkveni otac, sveti Grgur iz Tura u 6. stoljeću, govori o uznesenju Blažene Djevice Marije. U jednom svom djelu opisuje taj događaj koji se prema predaji zbio u posljednjim danima Marijina zemaljskog života. I taj sveti Grgur iz Tura, dakle u 6. stoljeću, piše ovako: – „Kada je Blažena Djevica, dovršivši tijek svoga zemaljskog života, trebala biti pozvana s ovoga svijeta, svi su se apostoli pristigli iz različitih krajeva okupili u njezinoj kući. Kad su doznali da će napustiti ovaj svijet, bdjeli su zajedno s njom. I gle, Gospodin Isus došao je sa svojim anđelima, uzeo njezinu dušu, predao je arkanđelu Mihaelu i udaljio se. U zoru su apostoli položili njezino tijelo na nosila, prenijeli ga u grob i čuvali ga iščekujući Gospodinov dolazak. I evo, Gospodin im se drugi put ukazao te zapovjedio da se sveto tijelo uzme i prenese u raj.”
Još jedan crkveni otac, German Carigradski, obraćajući se na neki način molitvom Mariji, piše sljedeće riječi: – „Budući da je tvoje tijelo bilo ljudsko, preobraženo je kako bi bilo dionikom uzvišenoga života besmrtnosti. Ipak je ostalo netaknuto i preslavno, obdareno puninom života i nepodložno snu smrti, jer nije bilo moguće da grob, pratilac smrti, zadrži ono tijelo koje je bila posuda Boga i živi hram Presvetoga Božanstva Isusa, Jedinorođenca Božjega.”
Papa Pio XII., koji je 1950. godine proglasio dogmu o Marijinu uznesenju, u samom tekstu dogme nije se do kraja izjasnio o tome je li Marija bila izravno uznesena na nebo ili je umrla pa kasnije prenesena kao takva u nebo. Dakle, većina teologa slaže se s time da je Marija doista umrla, no, poput Krista, njezina smrt nije bila na neki način posljedica grijeha, plaća za grijeh, nego je i Marijina smrt bila da ona iskusi ono što je iskusio njezin sin Isus, da se i preko smrti na poseban način suobliči svome sinu Isusu Kristu, kojega je ona kao čovjek, kao žena, kao Boga, rodila. Njezino tijelo, prema predaji, nije, kada je umrla, bilo podvrgnuto raspadanju. Proslavljeno je u zajedništvu s Bogom i Marija je uznesena na nebo, gdje živi i kraljuje u slavi uz Isusa, slaveći Boga i zagovarajući nas. I zato možemo reći na neki način da je Marijino uznesenje zapravo slavlje otajstva vazma, Kristova uskrsnuća, koje se u prvoj od svih nas ljudi ostvarilo u njoj. Marija je neraskidivo povezana sa svojim sinom, uskrsnulim Isusom, pobjednikom nad grijehom i smrću.
I zato nas ova današnja svetkovina potiče ne samo da pjevamo o Marijinoj slavi, nego da u toj Marijinoj slavi i mi razmatramo smisao, put svoga zemaljskog života i koji je cilj našega života. Znamo, jer Sveto pismo kaže, Bog je stvorio čovjeka od zemlje, oblikovao ga od zemlje, ali stvorio nas je za nešto više – stvorio nas je za nebo. I upravo na sve to je i podsjetio apostol Pavao danas: Krist je pobjednik nad smrću. Smrt nema zadnju riječ u našem životu. I sve nas čeka ta Isusova pobjeda nad smrću. I prva u nizu tih pobjednika nad smrću nakon Isusa jest upravo Marija.
Kaže Pio XII. u toj svojoj definiciji kad je definirao dogmu o Marijinu uznesenju: „Marija je uznesena u nebesku slavu dušom i tijelom.” Marija je uznesena na nebo, ali nije daleko od nas, nije udaljena od nas. Naprotiv, time što je u nebu, što je u Bogu, zapravo je još bliže svima nama.
Poput proslavljenoga tijela Isusa uskrsloga, tako je i Marijino tijelo proslavljeno i nije više podložno našim zemaljskim zakonima života, nije podložno ograničenjima ni vremena ni prostora u kojem se mi ljudi krećemo. Te nam zato Marija može biti uvijek blizu, ma gdje god bili, gdje god se nalazili.
Jedan biskup također iz 6. stoljeća u jednoj svojoj propovijedi, koja je važna također za nauk o uznesenju Blažene Djevice Marije, rekao je: „Dok je Marija bila na zemlji, bdjela je nad svima, bila je doista majka Crkve. A sada, otkako je kao naša zagovornica otišla na nebo, uvijek je uz nas kao majka koju zazivamo i kao sestra koja razumije naše radosti i naše tjeskobe.”
Znamo, mi ljudi, čovjek kad umre, njegovo tijelo se raspada, vraća se u zemlju, vraća se u prah. No to nije bio slučaj s Isusom, nije bio slučaj ni s Marijom – njihova tijela nisu upoznala to raspadanje. Blažena Djevica Marija, ona je majka Kristova, zato njezino tijelo nije prošlo raspadanje. Ali isto tako je i majka Crkve, preko Isusa je majka svih nas. I u Mariji proslavljenoj, koja je dušom i tijelom uznesena na nebo, unaprijed svi promatramo, u vjeri gledamo ono što će se dogoditi svima nama. Marija je proslavljena, pobijedila je smrt i raspadljivost te uznesena u nebo u slavu Božju. I kao takva, Marija postaje, možemo reći, znak utjehe. Nalazimo se u svetištu Gospe od Utjehe. Marija postaje simbol nade, putokaz života za svakoga od nas.
I možemo reći da nam danas Marija, preko onoga što je proživjela i što se njoj po Božjem promislu dogodilo, preko njezina uznesenja, preko toga da je uz Boga, želi svima nama večeras reći dvije važne stvari:
Prvo, svima želi reći kako kod Boga ima mjesta za čovjeka, za svakoga čovjeka, i da je zapravo naš pravi dom, jedini pravi dom – Bog. Jedino kod Boga smo konačno i trajno doma. I kad kažemo da je Marija na nebo uznesena, onda to znači, kao što sam rekao, da je ona kod Boga, ali ne znači ni to da je daleko od svih nas. Dapače, još nam je bliže nego kad je živjela zemaljskim životom. Jer netko s Bogom, Bog je na neki način blizak svima, Marija nam postaje još bliža. I upravo smo zato i večeras ovdje, jer osjećamo mi svi tu Marijinu blizinu prema svima nama, njezinu prisutnost. I došli smo se utjecati njezinoj pomoći, njezinu zagovoru.
Sveti Grgur Veliki, papa, na jednom je mjestu, opisujući svetoga Benedikta, rekao da je srce svetoga Benedikta bilo tako veliko da je u njega moglo stati sve stvorenje. Vjerujem da bismo te riječi mogli još više primijeniti na Mariju, možda i zapravo još i više na nju.
Marija, koja je uznesena kod Boga, ima sada srce tako veliko da u njega stane svatko od nas. I cijeli svijet, svaki čovjek sa svojim mukama i problemima stane u Marijino srce. I svi mi, svatko – nadamo se možda ne baš svatko, ali opet, toliko nas je došlo sa svojim mukama, sa svojim problemima – došli smo Mariji, došli smo tražiti njezinu blizinu. I Marija nas sluša jer je upravo s Bogom, jer je kod Boga.
Druga stvar koju nam Marija želi večeras poručiti, osim što kod Boga ima mjesta za svakoga čovjeka, jest obrnuta stvar: Marija nam kaže i da kod svakog čovjeka ima mjesta za Boga.
I tu nam je Marija primjer, jer je ona kao čovjek donijela Boga u ovaj svijet. Rodila je Boga, svoga sina Isusa Krista. Time nam je poručila, dala primjer da u svakom čovjeku ima mjesta za Boga. I Marija nas ne samo da je primjer, nego nas i potiče da doista mi budemo ti koji će Božjom prisutnošću koja je u nama – a svi smo mi vjernici, svi koji smo Isusovi učenici – tom Božjom prisutnošću koja je u nama moći promijeniti svijet u kojem živimo. Svijet koji ima toliko raznih muka, toliko boli, toliko problema, toliko ratova, toliko strahova, toliko toga negativnoga u ovom svijetu. Ali Božja prisutnost u nama može to zlo promijeniti na dobro. Možemo Božjom prisutnošću u nama promijeniti ovaj svijet. Potrebna je samo ta naša vjera poput Marije, naša spremnost da Bogu kažemo svoj „da”, da se prepustimo Bogu. Kao što je Marija rekla: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.” Evo, svaki krštenik i svaki Isusov učenik na neki je način poput Marije službenik, službenica Gospodnja, kako Marija kaže za sebe.
Evo zato želimo večeras moliti Marijin zagovor, želimo očima ovaj svijet promatrati očima Blažene Djevice Marije, da bismo vidjeli tu Božju prisutnost u nama i da bismo onda tu Božju prisutnost mogli nositi drugima. Želimo moliti Marijin zagovor, želimo večeras tražiti njezinu pomoć, njezin zagovor na poseban način kada nam je teško, kada smo pritisnuti nevoljama, da doživimo poput Marije sve ono što je ona doživjela u svom životu. U onom prekrasnom hvalospjevu koji je izrekla, koji ćemo slušati sutra, Marija vidi pomalo proturječne stvari, kaže: „Bog uzvisi neznatne, gladne napuni dobrima.” Evo, molimo tu Marijinu vjeru, molimo te njezine oči da vidimo da možda kroz tu bijedu, kroz nevolju, kroz muku kroz koju sada možda prolazimo, zapravo Bog sprema nešto drugo, tako puno veće, puno više, puno snažnije od onoga što mi ljudi zapravo i možemo zamisliti.
Evo, molimo zato Marijin zagovor da se ono što ona doživljava ostvari i nama u našim životima, da tamo gdje je Marija sada, na kraju našega zemaljskog života budemo i svi mi zajedno s njom u vječnoj slavi, s njezinim sinom, uskrsnim Gospodinom, zaključio je vlč. Đurin.
Na kraju svete mise uslijedila je služba čašćenja Gospe od Utjehe – Put svjetla s Gospinim kipom kroz četiri postaje koje su pripremili župljani Radovanaca, Trnovca, Trenkova, Velike te naši župni animatori.
Zahvaljujemo dragom Bogu na današnjem danu i svima koji su na bilo koji način doprinijeli kako bi sve bilo svečano i dostojno Nje – naše Majčice!
Danas od 10 sati misno slavlje u Velikoj će predvoditi požeški biskup Ivo Martinović.
Izvor: Župa sv.Augustina Biskupa Velika
