Na isti dan kada je prije 50 godina slavio svoju mladu misu, 2. srpnja 2022. požeški biskup Antun Škvorčević proslavo je zlatnu misu u rodnoj župi Davor, predvodeći euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Marije Kraljice i sv. Jurja. Pridružili su mu se đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić, njegov pomoćni biskup Ivan Ćurić, članovi požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra na čelu s prepoštom Ivicom Žuljevićem, suradnici iz Biskupskog ordinarijata predvođeni generalnim vikarom Želimirom Žuljevićem, arhiđakoni i dekani Požeške biskupije, svećenici iz okolnih župa, svećenici koji su biskupova generacija iz Sjemeništa na Šalati u Zagrebu, rodbina i prijatelji te brojni vjernici biskupove rodne župe. Za ovu prigodu Davorčani su – kao što je to bilo i za mladu misu – ukrasili ulaz u svoje mjesto slavolukom, prozore kuća s rukotvorenim ručnicima i drugim vezenim tkaninama a uzduž ulica zelenim granama,
Na trgu ispred crkve biskupe su dočekali vjernici, među kojima je određeni broj bio odjeven u narodne nošnje, a KUD Matija Antun Relković je poveo pozdravnu pjesmu. U ime Općine Davor dobrodošlicu je biskupima poželio načelnik Đuro Anđelković, čestitavši biskupu Antunu jubileje 50 godina misništva i 25 godina biskupstva. Zahvalio mu je što je sav svoj život posvetio vjeri, osobito u ona vremena kad je u Hrvatskoj bilo vrlo teško biti svećenik. U ime župljana davoračke Župe pozdrav biskupu Antunu uputila je vjeroučiteljica Ljerka Furić. Među ostalim je kazala kako je velika Božja milost ovim svečanim slavljem u Davoru obilježiti zlatnu godišnjicu svećeničke službe i ujedno 25 godina pastirskog služenja na čelu Požeške biskupije. Podsjetivši na biskupovo krštenje u davoračkoj župnoj crkvi, spomenula se napora i žrtava tijekom njegova pedesetgodišnjeg svećeničkog života, ustvrdivši da pri tom nije ostao sam jer su ga molitvom pratili svi oni iz Davora koji su mu krštenjem u toj istoj crkvi postali duhovnom rodbinom. Zahvalivši biskupu Antunu za njegovo svjedočenje i služenje u Crkvi, poželjela mu je da Gospodin razveseli njegov duh, te mu podari obilje zdravlja i svoga blagoslova. Potom su dječak Josip Matošević i djevojčica Ela Matošević odjeveni u narodne nošnje kratkom recitacijom slavljeniku čestitali jubileje: 50. obljetnicu svećeništva, 25. obljetnicu biskupstva.
Slavlje zlatne mise započelo je svečanom procesijom ministranata, bogoslova, svećenika i biskupa od župnog doma do crkve. Pozdravnu riječ biskupu slavljeniku Antunu uputio je prelat Stipo Josipović, župnik u Mačkovcu, koji ga je prije pedeset godina pozdravio kao mladomisnika u svojstvu davoračkog župnika. Kazao je: »Prije 50 godina pozdravio sam Vas u Davoru riječima „Dragi mladomisniče“, a danas Vas pozdravljam riječima „Dragi Biskupe“. Od tada do sada prošlo je mnogo vremena. Kroz to vrijeme obnašali ste nekoliko godina službu profesora na Bogoslovnom fakultetu a potom razne i odgovorne službe u Zagrebačkoj nadbiskupiji. U svemu tome izvrsno ste se snalazili i savjesno sve povjerene zadatke obavljali. Mnoga djela na duhovnom, znanstvenom i odgojno-obrazovnom području to potvrđuju, a osobito katoličke osnovne škole i gimnazije u Požegi, Virovitici i Novskoj. Ne možemo ne spomenuti i neka materijalna djela, kao što su: Katedrala i crkva sv. Lovre u Požegi, uređene iznutra i izvana i opremljene novim crkvenim namještajem; biskupijska zgrada, koju su oduzele tadašnje vlasti i dugo godina koristile kao đački dom, obnovljena je za sjedište novoosnovane Požeške biskupije; kino dvorana koja je kupljena i uređena za naše svećeničke i druge sastanke. Na sve to i još puno toga nespomenutoga možete danas biti ponosni i radosni. Da, sve je to rezultat Vašeg upornog i neumornog duhovnog i znanstvenog rada. Sve što ste napravili, organizirali, ljudski govoreći, izvanredno je – gotovo savršeno. Svoje brojne talente niste zakopali, već su maksimalno korišteni na dobro Crkve i našeg naroda. Možemo s ponosom ustvrditi da imamo danas Biskupiju sređenu i duhovno i materijalno. Zbog toga smo zahvalni Bogu i vama. Nije lako u današnjem složenom, civilnom društvu s puno izazova biti svećenik, a još je teže biti biskup. Nije lako, ali je časno! U ime braće svećenika i u svoje ime čestitam Vam Vaš svećenički zlatni jubilej i 25. godišnjicu biskupstva sa željom i molitvom da Vam Gospodin dadne snage, zdravlja i svako dobro u daljnjem životu. Živio nam naš svečar još mnogo ljeta!«, zaključio je prelat Josipović.
Uvodeći u misno slavlje zlatomisnik Antun pozdravio je nadbiskupa Đuru i biskupa Ivana, nazočne svećenike i vjernike. Kazao je kako je želio upravo na današnji dan, kad je prije 50 godina bila njegova mlada misa, zajedno s Davorčanima zahvaliti Bogu za veliki dar svećeništava, kao i za dar ustrajnosti i vjernosti u svećeništvu, uz pomoć Božju i uz njihovu molitvu. Izrazio je radost što su mu se u tom činu pridružili svećenici, rodbina i prijatelji. Nadovezavši se na riječi kojima je prelat Josipović podsjetio na događaj njegove mlade mise, biskup Antun je kazao da postoji jedna memorija vjere u Davoru, koja živi u ovoj župnoj crkvi i ima svoju snagu upravo u tom što se neprestano provjerava kroz prisutnost Božju među nama, kroz djelo Isusovo koje slavimo u svetoj misi. Još je rekao da je to povijesno pamćenje vjere takvo da i on, kad god dođe u Davor, oživi u njemu. Zahvalio je sudionicima slavlja za pažnju koju su mu iskazali dočekom i dolaskom na ovu svetu misu. Načelniku općine Anđelkoviću i predstavnici župe Ljerki Furić zahvalio je na riječima pozdrava i dobrodošlice, a djeci na recitaciji i cvijeću. Rekao je da se zajedno s njima zaustavlja pred onim što je Bog naumio ostvarivati po nama iz Davora, poželjevši Davorčanima da i danas prepoznaju kako oni nisu neki daleki i beznačajni svijet, nego Bogu uvijek važan s kojim on zna, može i hoće djelovati. Pozvao ih je da provjere udaljuje li ih nešto od Boga u ovom trenutku, zbog onoga što je u njima Boga nedostojno, ranjeno sebičnošću i zlom, te da se iskreno pokaju da bi dostojno proslavili sveta otajstva.
Homiliju je održao đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić. Povezao je riječi Izaije proroka iz prvog čitanja, iz kojeg je biskup Antun uzeo svoje mladomisničko geslo i Isusove riječi u naviještenom evanđeoskom ulomku te kazao: »Ne bojte se, jer ja sam s vama. Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam; a ovo je zapovijed moja: ljubite jedni druge!« Ustvrdio da je Isus naš prijatelj i da su u njemu i apostoli pronašli pravo prijateljstvo. »Bio je onaj koji ih je volio, s kojim su mogli razgovarati i pitati ga što su htjeli s punim povjerenjem, kojemu su otvoreno mogli govoriti o svojim mukama i radostima. Znali su dobro što je htio reći kad je govorio: „Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio!“« Podsjetivši da su Lazarove sestre, kao najveći argument da zatraže njegovu prisutnost Isusu poručile: „Onaj koga ljubiš bolestan je“, nadbiskup je ustvrdio da to iskustvo voljenosti od Boga oslobađa od svakoga straha i sve nas, te nas pred njim ispunja nutarnjim pouzdanjem i mirom. Poručivši biskupu Antunu da je iskustvo voljenosti i njega kao mladomisnika oslobodilo od svakoga straha i da ga ono prati kroz pedeset minulih godina svećeničkog života, od čega je dvadeset i pet godina biskupskog služenja na čelu Požeške biskupije, kazao je: »Živite i naviještate u svijesti da se čovjek, jer je voljen od Boga, ne treba bojati nikoga i ničega, osim toga da zanemari svoj odnos s Isusom Kristom i svoj kristoliki identitet. K tome, po svećeničkoj službi Vi se darujete zajednici Crkve, i tako ostvarujete Isusovu zapovijed: „Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio!“, te postajete istodobno i Isusovim prijateljem. „Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam“. Svećenik, naime, po svećeničkom ređenju biva suobličen Isusu Kristu, koji je Glava Crkve, i poslan je u zajednici Crkve u njegovo ime naviještati njegovu riječ, slobodu koja je plod i dar njegova spasenja, posvećivati zajednicu Crkve sakramentima i ljubiti ju kao što je Krist ljubio svoje apostole i sve druge ljude«, ustvrdio je nadbiskup. Govoreći o tome kako svećenik nema neki svoj privatni život, i ustvrdivši da je i svećenički život biskupa Antuna – prvih 25 godina u raznim službama u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a potom i u službi biskupa na čelu nove Požeške biskupije – u stvari sav u službi Crkve, nadbiskup Đuro ga je podsjetio: »Još kao dječak snagom vjere koju ste ovdje upijali i koja Vas je sve više prožimala u ovoj župnoj zajednici, Vi ste svoje srce otvarali Isusu. Isus je svoj pogled zaustavio na Vama. Još prije negoli što ste Vi birali njega, on je u svojoj providonosnoj ljubavi k sebi privlačio i izabrao Vas i pozvao Vas u svećeničku službu „da idete i rod donosite i rod Vaš da ostane“«. Nabrojivši zatim službe koje je biskup Antun obnašao – od službe župnog vikara na zagrebačkoj Trešnjevci i postdiplomskog studija u Rimu, preko službe profesora na zagrebačkom KBF-u i njegovim institutima, organizatora znanstvenih skupova te nadbiskupijskih i nacionalnih slavlja, kao što su: Nacionalni euharistijski kongres 1984. godine u Mariji Bistrici; obilježavanje 900. obljetnice osnutka Zagrebačke biskupije 1994. godine i s time povezana priprema prvog apostolskog pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj, te priprava u stručnim krugovima visoko vrednovane izložbe sakralne baštine »Sveti trag«; simpozij KBF-a u Zagrebu o 50. obljetnici sudskog procesa nadbiskupu i kardinalu Alojziju Stepincu 1996. godine; pokretanje i organiziranje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u službi tajnika vijeća ondašnje BKJ, kasnije HBK za ekumenizam, te brojne druge službe – nadbiskup je upitao: »Nije li prihvaćanje i svo revno izvršavanje zadaća i obveza povjerenih svećeniku od Crkve po njegovu biskupu, kao što je ovdje slučaj, doista samozatajno polaganje svog života za dobrobit Kristove Crkve? „Veće ljubavi nitko nema od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje“. Nije li tako zauzeti svećenički život očitovanje istinske slobode od sebe, a za Krista. I nije li to vjernost njegovoj riječi i vlastitom mladomisničkom geslu: „Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!“ I nije li to očitovanje slobode za Krista? I nije li sve nabrojeno velikodušno i nesebično svećeničko darivanje vlč. Škvorčevića Isusu Kristu iz ljubavi prema njemu? „Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam“. I nije li tako Gospodin svoga slugu pretvarao u svoga prijatelja? Nije li njegovo srce ispunjao još većom ljubavlju prema Crkvi kroz sve različite službe koje je imao, i nije li ga kroz te službe istodobno time pripravljao i za biskupsku službu u Požeškoj mjesnoj Crkvi? „Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima, jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svojega“«, rekao je nadbiskup Đuro, čestitajući biskupu Antun uz već spomenuti zlatni jubilej svećeništva i srebreni jubilej njegova biskupstva.
Govoreći o biskupskoj službi biskupa Antuna, nadbiskup Đuro je rekao: »Pred vaše su svećeništvo prije 25 godina stavljeni novi izazovi i nove zadaće biskupske službe. Dolaskom na čelo Požeške biskupije Vi ste, dragi oče biskupe, polazeći od zatečenog stanja i stvarnosti Požeške biskupije, stvorili – promišljajući – određeni koncept svoga biskupskog djelovanja i službe, razrađivali ga, postupno i ustrajno ostvarivali. I dalje oslobođeni, kao i prije, od straha za sebe, za svoje zdravlje, a uvijek slobodni za Isusa Krista i njegove naume. Promicanjem praštanja i pomirenja u skladu s evanđeoskim modelom čišćenja povijesnog pamćenja i spomena mučenika što ga je crkvi ostavio sv. Ivan Pavao II. , te obnovom razorenih sakralnih i drugih crkvenih objekata liječili ste duhovne i materijalne rane u Domovinskom ratu teško stradale zapadne Slavonije. Taj pastoralni projekt provodite s velikom osjetljivošću za naslijeđe poljuljanog međunacionalnog povjerenja prije i tijekom Drugoga svjetskog rata, a onda i za vrijeme Domovinskog rata, te s osjetljivošću za mjesta najtežih stradanja što su ga uzrokovali totalitarni sustavi 20. stoljeća, fašizma i komunizma, a to su na osobit način Jasenovac i Stara Gradiška. Vaš evanđeoski pristup koji poštuje sve žrtve stradanja svih totalitarnih sustava stvara novo ozračje u odnosu između katolika i pravoslavaca, odnosno između Hrvata i Srba, sve se snažnije nameće kao općeprihvaćen, kao polazište za daljnju izgradnju ekumenskih odnosa, međureligijskog dijaloga, te za smislen i plodan društveni dijalog. Mržnjom do temelja srušena župna crkva i svetište Gospe voćinske danas je ponovno sagrađena, i ne samo da je papa Ivan Pavao II. okrunio sliku Gospe voćinske, nego ju je i papa Franjo okrunio ovih dana naslovom bazilike minor. Povijesna baština isusovačke gimnazije u Požegi, Vašim je nastojanjem prerasla u dvije katoličke gimnazije i tri osnovne škole na području Požeške biskupije. Obnovljen je požeški Orfanotrofij i u novom se je obliku pojavio kao Kolegij za svećeničke aspirante, te kao zaklada Požeške biskupije za studente i učenike slabijega imovnoga stanja i za obitelji s brojnom djecom, Vašu biskupsku osjetljivost za najsiromašniji dio stanovništva u Požeškoj biskupiji najbolje očituju različiti programi i projekti Vašega Biskupijskog caritasa, pučke kuhinje i Vaša osobna, trajna prisutnost u obiteljima i među najugroženijim osobama«.
Ne propustivši istaknuti zasluge biskupa Antuna na kulturnom i pastoralnom području, nadbiskup Đuro je rekao: »U službi izgradnje i snaženja katoličkog identiteta prostora u sastavu Požeške biskupije, osim katoličkih škola, tu su i ustanove koje ste osnovali, te za koje ste kupovinom i temeljitom obnovom i uređenjem osigurali prikladne prostore za Dijecezanski muzej, prostore Povijesnog arhiva i Povijesne knjižnice, u kojima je smještena baština prikupljena na teritoriju Požeške biskupije. Prostore za pastoralno djelovanje i za različite susrete u Požegi osigurali ste kupovinom i temeljitom obnovom zgrade nekadašnjeg kina. Dodatno ste osnažili i razvili te teološki i biblijski unaprijedili snažnu marijansku pobožnost koju ste zatekli na području Vaše Požeške biskupije, tako da vrijeme između Velike i Male Gospe predstavlja snažno razdoblje godišnje duhovne obnove čitave Vaše Požeške biskupije u koju je aktivno uključena barem polovina ukupnog broja njezinih vjernika. Gospodin je obilno blagoslovio i Vaša nastojanja na planu pastorala svećeničkih i redovničkih zvanja, te na planu trajne teološko-pastoralne i duhovne formacije Vaših svećenika. I uvjeren sam da je najveće blago, koje ste uspjeli namrijeti svojoj Požeškoj biskupiji, lijep broj mladih, vrijednih, savjesnih svećenika; sustav njihove redovite teološko-pastoralne i katehetske, te duhovne formacije, kao i lijep broj dobrih, veoma zauzetih i marljivih vjeroučitelja i vjernika laika.«
Obrativši se nazočnim svećenicima, nadbiskup Hranić je rekao: »Doista je lijepo gledati kako vi, dragi svećenici, rastete u vašoj odgovornosti, kako preuzimate službe. Zasigurno, da nema pastirske brige i poticaja, pa i kontrole u najpozitivnijem smislu te riječi od strane biskupa Antuna, vi se ne biste tako razvijali i ne biste uspijevali toliko postizati. I možete biti zahvalni Bogu za poticaje koji vam dolaze od vašeg biskupa za njegovu podršku i za njegova usmjerenja koja vam on pruža.« Napomenuvši kako bismo i dalje mogli nabrajati različite stvari koje su zaživjele u Požeškoj biskupiji, propovjednik je spomenuo da se da jednom riječju može reći kako je, zahvaljujući zlatomisnikovu biskupskom služenju u minulih dvadeset i pet godina, pastoralna skrb za vjernike postala kvalitetnija, a vjernici porasli u svojoj crkvenoj odgovornosti i u svojoj sinodalnosti u životu Crkve. Kazao je kako, dok danas biskupu Antunu na tome čestitamo, Bogu zahvaljujemo za njega, i za njegovu svećeničku i biskupsku službu, najprije u okviru Zagrebačke nadbiskupije, a sada u okviru Požeške biskupije i Hrvatske biskupske konferencije. »Mislim da ste i sami svjesni da ste i među nama biskupima pionir, koji ponekad mora doista probijati led, i koji unatoč poteškoćama osjeća da mora stvarati novu klimu i pomake i među nama biskupima. Hvala Vam, dragi oče biskupe, na svemu tome; hvala dragome Bogu na vama!«, kazao je nadbiskup Đuro. Završavajući homiliju rekao je kako ovim slavljem zahvaljujemo Bogu za sve ono što nam je pružio po svećeničkom i biskupskom djelovanju biskupa Antuna i ujedno molimo da se ovdje u Davoru i u čitavoj Požeškoj biskupiji i dalje rađaju ovako vrsni sinovi, Bogu odana i predana srca, kao što je biskup Antun. Poželio je da Bog biskupu Antunu podari dobro zdravlje, i da ga ne popusti volja, upornost, trud, marljivost i sustavnost koje ga rese, kako bi još puno godina mogao pridonositi dobrobiti ne samo požeške Crkve, nego i Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine i čitave Crkve u našoj Hrvatskoj domovini.
Pri svršetku svete pričesti sudionici slavlja su himnom „Tebe Boga hvalimo“ zahvalili Bogu za sva dobročinstva kojima je obdario zlatomisnika Antuna u njegovu svećeničkom i biskupskom služenju i zaključili molitvom za Požešku biskupiju.
Nakon popričesne molitve biskup Antun je najprije zahvalio Bogu što je imao posebnu milost rasti u takvoj vjerničkoj zajednici kao što je davoračka Župa, vođena u ono doba župnikom Franjom Mačekom, vjernim svećenikom koji je svega sebe dao da bi Božja snaga zahvatila davoračka srca i živote. Podsjetio je sudionike slavlja da je onoga 25. lipnja 1972. godine, kad je bilo njegovo svećeničko ređenje u zagrebačkoj katedrali, u davoračkoj Župi bio dan godišnjeg klanjanja, i da je navedenog dana u Davoru bilo nevrijeme, te da je to sebi protumačio kao poruku kako će u njegovu svećeništvu biti teških situacija u kojima će trebati klečati pred Presvetim i moliti. Kazao je kako je danas Bogu osobito zahvalan što u toj molitvi nije ostao sam, jer su župljani davoračke Župe molili za njega i za druge svećenike, ne samo na dan klečanja, nego i u mnogim drugim prigodama. Zahvalio je nadbiskupu Đuri što je, polazeći od naviještene Božje riječi, utkao u svoje promišljanje i njegovo svećeničko a potom i biskupsko djelovanje, naglasivši kako su to bila samo ljudska nastojanja koja bez Božje pomoći ne bi bila vrijedna spomena, i kako nam uvijek valja imati na pameti Isusove riječi da kad učinimo sve što smo trebali učiniti, kažemo: „Sluge smo beskorisne, učinismo ono što smo bili dužni učiniti“. Zatim je zahvalio svima onima koje je u svoj ljudskoj dobrohotnosti, otvorenosti, poštovanju, ljubavi susreo na svom svećeničkom putu, ali i svima onima koji su mu svojim odnosima i nastupima bili poteškoća, u kojoj se također na određeni način po volji Božji jačao njegov duh. Zahvalio je i svim onim svećenima koji su s njime surađivali kako u vrijeme njegove svećeničke službe, tako i u vrijeme njegova biskupskog služenja. Svim pak nazočnim vjernicima zahvalio je što su unatoč vrućini sudjelovali na ovom slavlju, napose načelniku općine i onima koji su bili zauzeti u pripravi programa njegova dočeka ispred crkve, kao i za pažnju koju su mu iskazali izvješenim ručnicima na prozorima i ukrasnim granama uz cestu, te i na taj način posvjedočili ono što je davoračke ljude uvijek nosilo: bogatstvo ne toliko materijalno, nego duh i vjera u srcu. Zahvalio je požeškom gradonačelniku dr. Željku Glaviću, i zamjenici županice požeško-slavonske Ferdinandu Trohi što su svojim dolaskom na ovo slavlje povezali na svoj način Požegu i Davor, a njemu iskazali posebnu čast. Zahvalio je ministrantima, pozvavši njih i druge sudionike slavlja na molitvu za duhovna zvanja, zatim odjevenima u narodne nošnje, a napose pjevačicama i pjevačima koji su na ovom slavlju otpjevali istu onu zahtjevnu Arnaldijevu misu koju su izveli i na njegovoj mladoj misi.
Potom je riječi zahvalnosti biskupu zlatomisniku Antunu, nadbiskupu Đuri i biskupu Ivanu, te svima koji su dali svoj doprinos u organizacija ovog slavlja izrekao davorački župnik Mario Cimbal, naglasivši kako će ovaj dan ostati zlatnim slovima upisan u povijest davoračke Župu, jer nikad prije u jednom danu u Davoru nisu bila trojica biskupa. Nakon župnika Cimbala u ime župljana biskupu Antunu je jubileje čestitala Renata Gelemanović, a župljani odjeveni u narodne nošnje predali su mu dar. Uz riječi zahvalnosti, biskup Antun je na sve sudionike slavlja, kao i na sve koji vole Boga u Davoru i drugdje u Hrvatskoj zazvao Božji blagoslov.

Izvor: Požeška biskupija