Danas je sahranjen apostolski protonotar Josip Devčić, umirovljeni kanonik požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra i umirovljeni župnik u Stražemanu. Tim povodom podsjetimo se o čemu je msgr.Devčić govorio za naš portal u lipnju 2019.godine.

Iza msgr.Josipa Devčića je 49 godina svećeničkog ‘staža’ i dogodine mu se ‘smiješi’ zlatna misa. Već četvrtu godinu je u mirovini, u ‘svom’ Stražemanu u kojemu je, kao upravitelj župe sv.Mihaela Arkanđela, proveo punih 45 godina. – S jedne strane kad se gleda, napravljeno je toliko puno u tom vremenu, bilo je toliko radnji, gradnji, doživljaja…a s druge strane, kao da je bilo jučer da sam došao u župu. To je tako proletilo – rekao je msgr.Devčić kada smo ga ovih dana posjetili u njegovom domu, izgrađenom u neposrednoj blizini crkve.
Teško bi bilo opisati što se sve događalo u 45 godina svećeničke službe, no, kaže msgr.Devčić, dvije stvari su ipak dale pečat njegovoj dugogodišnjoj službi: uređenje stražemanske crkve sa čuvenim mozaikom zbog kojega je završio u zatvoru i obnova Svetišta Gospe Voćinske koju je on vodio. Ali, vratimo se na početak.

 “U župi smo živjeli kao obitelj, zajedno smo i slavili i tugovali”

Msgr. Josip Devčić je rođen u Mihaljevcima, Gimnaziju je pohađao u Požegi a potom je pohađao Bogoslovni fakultet u Zagrebu. Zaređen je 1970.godine u crkvi sv.Terezije Avilske, sada požeškoj Katedrali, gdje je potom ostao godinu dana. U Stražeman je došao službovati 1972.godine.
-Crkva je bila u lošem stanju i, čim sam došao, prekrili smo ju a onda žbukali izvana, pa oznutra. Onda smo mijenjali pod, stolariju, pa se krečilo, pa smo mozaik postavili, poslije su freske otkrivene…crkvu smo i drugi puta već pokrivali jer, kad smo to radili prvi puta, nije bilo novaca i stavili smo na krov obični pocinčani lim. Kasnije smo stavljali crijem i bakreni lim, gradili župni stan, uređivao se okoliš… Kad je crkva bila uređena, došao ju je blagosloviti kardinal Šeper – počeo je prepričavati msgr.Devčić. A raditi, graditi i uređivati, dodao je, moglo se samo zahvaljujući župljanima i zajedništvu.

-Sve smo to sami isfinancirali, župljani su davali, nije to bilo kao sada da se novac može od nekoga dobiti. Inače, ja sam s mještanima bio strašno puno povezan, živjeli smo kao jedna obitelj, zajednički smo sve radili, družili se, i slavili i tugovali. Kod mene je uvijek bilo puno ministranata, čitača…s kojima smo svagdje išli, u Voćin pa kad je bila uspostava Biskupije, svagdje smo mi iz Stražemana išli. Sad jasno, čovjek pomalo s tugom gleda da ljudi odlaze, stari umiru, dolaze mladi. Jedna cijela generacija ljudi s kojima ste povezani odlazi – pričao je dalje msgr.Devčić. A onda smo se u razgovoru vratili na tu 1981.godinu i postavljanje mozaika na kojemu je, među ostalim, bio i lik sada bl.Alojzija Stepinca.

Stepinac i Merz deset godina ‘pod bojom’

-Htjeli smo napraviti nešto što će povezivati ljude i povijesno i kulturno, htjeli smo crkvu urediti da to bude na određenoj umjetničkoj razini, da bude vrijedno i trajno, da se tu oplemenjuju ljudi i da žive u jednom duhu povezivanja. Bio sam povezan sa zagrebačkim slikarima i kiparima i tako…na kraju smo odlučili da na mozaiku povežemo naše blaženike, svece i nacionalne kraljeve, dakle, povezali smo hrvatske povijesne osobe sa crkvenim dostojanstvenicima pa su na mozaiku Stepinac, Merz, kralj Tomislav, Krešimir, Zvonimir…Mi ništa nismo krili, na pozivnici za posvetu crkve mozaik se jasno vidio. E, nekome je to smetalo i onda se preko novina podigla hajka. Na kraju su Stepinca i Merza prebojali i deset godina su bili ‘pod bojom’….a ja sam osuđen na dva mjeseca zatvora. I odslužio sam to u Požegi. Osuđen je bio i pjesnik Zlatko Tomičić koji je pisao recital za posvetu, on je bio 40 dana u zatvoru u Zagrebu a kipar Starčević je uvjetno osuđen. Neki su tada silom htjeli da me se krivično goni a neko je ipak, u Požegi bio jak tko nije dao da ne bude tako, nego sam završio na prekršajnom sudu. Nakon deset godina Stepinac i Merz su ‘vraćeni’ na mozaik. Naime, slikar iz Konzervatorskog ureda u Osijeku koji je dobio zadatak da prekreči mozaik, učinio je to običnom bojom koju je kasnije za pola sata s razrijeđivačem uklonio – prisjetio se msgr.Devčić događaja po kojemu je bio poznat u cijeloj bivšoj državi.

Čak 52 godine pješešice Gospi Voćinskoj

Godine koje su slijedile bile su ‘uobičajene’, sve do uspostave Požeške biskupije oko čega je msgr.Devčić bio iznimno angažiran. Potom je dobio svoj drugi ‘životni zadatak’ – postavljen je na čelo Odbora za obnovu Svetišta Gospe Voćinske.
-Ono što mi je najviše drago je baš to, da smo obnovili voćinsku crkvu. Ja sam u Voćin išao pješice 52 godine, od 1963.kad se krenulo i zato mi je najveća radost što sam mogao raditi na obnovi. Nisam nikada očekivao da će biti razrušena..a kad smo krenuli s obnovom, s kiparima, slikarima…dogovaran je svaki i najmanji detalj.Nekada sam i dva puta tjedno išao u Zagreb na dogovore. Najprije je napravljena točna replika originala crkve iz 15.stoljeća i po tome se radilo a onda je svemu dan jedan moderni ‘štih’ pa sad, kad uđete unutra, govori vam sva ljepota duha. Najveće dostignuće je kad uredite crkvu da ima duha, da je lijepo a mi smo to uspjeli u Voćinu – rekao je msgr.Devčić.

Nakon što je otišao u mirovinu msgr.Devčić vrijeme uglavnom provodi u svom Stražemanu, u kući koju je izgradio i uredio tijekom godina. Naime, ispričao je, kada su umrli roditelji, braća su obiteljsku kuću u Mihaljevcima ostavili njemu, on ju je prodao, kupio trošnu stražemansku školu koju je srušio i izgradio novu kuću za svoje umirovljeničke dane.

Mirovina u ‘rajskom vrtu’

-Kardinal Kuharić nije imao običaj premještati često svećenike a onda, iza rata… imao sam prijetnje od komunista da će me ubiti, pisali su njemu…i tako, pita on mene da li želim otići? Nudio mi je premještaj, ako ja hoću. Išao sam čak pogledati u Zagreb jednu župu, a onda sam ipak odlučio ostati. Mislio sam, tolike godine sam tu i – kud sada da idem? Malo, pomalo sam uređivao kuću a onda, čim smo odredili gdje će se graditi kuća, počeli smo uređivati i okoliš – prisjetio se tih dana msgr.Devčić.
Na okućnici danas rastu neobične trajnice poput cedrova, božikovine, zimzelene magnolije, ali i običnog cvijeća kao što su potočnice, tu je i malo jezerce s lopočima, sjenica u koju se može sjesti i odmoriti, ima i domaćih voćaka…koliko ukupno vrsta? Broj im se nezna ali, kako bi to sve bilo skladno oblikovano, ‘umiješali’ su se prsti čuvene sestre Samuele Premužić koja izrađuje mala umjetnička djela od svega što joj dođe u ruke, od obične komušine, drveta…U ovom ‘rajskom vrtu’ msgr.Devčić uživa svoje umirovljeničke dane.- Ona mi je puno pomogla da to uredim. Dođe i sada nekoliko puta godišnje i to pomalo dotjeruje, nedavno je bila i ošišala mi tise. Malo i ja nešto uredim, prošetam tuda. Inače, sad kad sam u mirovini više se i molim nego prije, imam više vremena, pomalo čitam a još pomažem i u župi – ukratko je prepričao svoj umirovljenički život, uz opasku kako mu se po glavi ‘mota’ ideja o pisanju knjige. No, za sada je to samo ideja.

“Žalostan sam jer mladi ljudi danas nemaju ideale”

A dok ta knjiga, možda, ugleda svjetlo dana, što još reći?
-Ljudi obično misle, a šta ja sam mogu napraviti? Ma, čak i jedna osoba može nešto napraviti, ako hoće. Može dati pečat određenom vremenu. Uvijek nađete neke suradnike koji su na određenom području bitni i znaju. Jednom je majku Terezu pitao novinar: što vi sestro možete u tom svijetu zla, gramzivosti napraviti? A ona mu je rekla: ja ću nešto učiniti, dajte i vi nešto učinite, nađite još barem jednog prijatelja i nas troje idemo krenuti. I, vidite, što je ona razmišljajući tako napravila – odgovorio je na upit msgr.Devčić.
A savjet mladima?
-Ne volim puno pametovati ali, nekada ostajem tužan i žalostan jer, mladi ljudi danas nemaju ideala. Pa, kako ćeš živjeti bez ideala, bez nekog stvaralaštva? A puno se može napraviti. Nema tu ‘ja ne mogu’. Ma, sve se može. Mene je u mladim danima najviše formirao kao svećenika pokojni Pipinić, dugogodišnji požeški župnik. I to više nego Bogoslovija. Išli smo u Zagreb na književna predavanja..60-ih godina, gutali smo svaku riječ, čitali smo razne tjednike…izgrađivali se u domoljublju. Mlad, kaže, nemaju ideale. Moraš imati neku viziju o tome kako ostaviti pečat tu gdje jesi. Najgore je sjediti i govoriti: ne može se ništa napraviti i proklinjati, državu, ljude.. – zaključio je msgr.Devčić.

Tekst i foto:: V.Milković