Prije desetak dana vidio sam obavijest o proslavi 30 godina hodočasća na Veliki Lubenovac gdje dolaze planinari iz Zagreba i Samobora. Kako je na prvom hodočašću bilo i “KLIKUNAŠA” Vide se odazvao i priključio Zagrepčanima. Meni je to bila samo pomisao i želja kako bi bilo lijepo nakon toliko godina sudjelovati na toj svečanosti. U petak oko podne dobijem obavijest od Kruna da se sprema na Veliki Lubenovac i kako ima tri slobodna mjesta. U nekoliko minuta skuplja se ekipa i sutra ranom zorom krećemo na put. Dugo vremena nismo tako uranili pa se čudimo koliko nam dan prođe u spavanju, a noću smo budni. Tesla je promijenio svijet i čovjekove navike.
Kruno je super vozač i vodič, poznavatelj Velebita, imam dojam kako poznaje svaki puteljak, dulibu, kuk i planinarsku kuću ili sklonište. Među prvima stižemo do PK Mrkvište 1 276 m n/v na križanju puteva od Krasnog prema Alanu i Štirovači. Uskoro stižu i ostali planinari među njima i naš legendarni Vide, skoro se rasplakao od dragosti što nas vidi. Poslije doručka krećemo markiranom stazom prema V. Lubenovcu, ali jedno neoprezno skretanje odvodi nas do ČETIRI VRHA i sat hoda u krivom smjeru, ipak smo uživali u prekrasnim vidicima. Povratak, nastavljamo šumskom cestom gdje je markacija toliko rijetka kako smo posumnjali da smo zalutali. Niti jednom riječi moje suputnice – supatnice ne prigovaraju, za što sam im zahvalan. Nigdje oznake za Lubenovac, ali se pojavljuju prema Velikom Kozjaku.
Staza je zarasla i neprohodna pa idemo drumom. Konačno oznaka za Lubenovac, čuju se glasovi i miris klope, blizu smo. Prije 30 godina ovdje se služila misa za Domovinu koju je imao vlč. Mijo Gorski, a sada pomoćni biskup zagrebački i opet je s nama. Koliko god nas privlačili visovi ovaj put nas inspirira odlazak u dolinu punu cvijeća okruženu vijencem borove šume i stjenovitim kukovima, izuzetan doživljaj. Prije povratka do Mrkvišta na noćenje Kruno nas vodi prema prijevoju Alan odakle se vidi more i prekrasan zalazak sunca. Bogu hvala za ovaj dan!
Večer nastavljamo uz vatru, gitaru, pjesmu, … , s nama je Robert Knjaz, neki sasvim normalan tip. Zaspao sam prije nego sam legao u krevet. U neko doba noći netko bi pomislio da mjesečarim, samo tražim zahod i nikako da ga nađem. Iznad mene na nebu bezbroj zvijezda, tako su blizu odmah do krošanja drveća. Još ću malo odspavati, ne smeta mi što hrču, pričaju u snu, … padaju s kreveta na kat.
Jutro je i svi su na nogama, čemu žurba, dan je dug, a život je kratak, pa se požurih za njima.
Odlazimo do prijevoja Alan gdje se skupljamo na pohod preko Buljme do Zečjaka 1 622 m n/v. U razvučenoj koloni ugaženom stazom kroz cvjetne livade i na mjestima sa kamanjarom, križamo se s Premužićevom stazom, svega 10 m od ukupnih 57 km. Na vrhu Zečjaka puše vjetar i pada kiša pa nema dužeg zadržavanja. Tražimo zaklon u nekoj vrtači. Malo gor’ pa dol’ preko stijena silazimo na cestu gdje čekamo prijevoz do Štirovače. Logistika je pripremila kotlovinu kakvu ne možeš dobiti ni u vrhunskim restoranima, za desert hrpe kolača i ohlađena lubenica. Štirovača je jedino mjesto na Velebitu gdje voda teče. U popodnevnim satima krećemo doma starom cestom preko Plitvica kako bi izbjegli gužvu na auto-putu i naplatnim kućicama. Sretno stižemo oko 22 sata. Uz nekoliko fotki pozdrav od “KLIKUNAŠA”. Zdravi i veseli bili.
Ovom slikovitom opisu Dragutina Kepića dodajmo kako su ‘klikunaši’ 1.lipnja već bili, ali u njegovom srednjem dijelu (Skorpovac). I s tog izleta preuzeli smo nekoliko fotografija.
Naravno, pleternički planinari nisu zaboravili ni svoj kraj pa su 16.lipnja, na dan kad se održavala smotra folklora, pošli na kratak izlet do Starca a onda su svratili i do Trga bećarca.
Foto: Dragutin Kepić
