Njih ‘sudbina nije mazila’, začeti su najčešće u problematičnim obiteljima i iz njih izdvojeni još u rodilištu, da bi potom bili smješteni kod dobrih ljudi spremnih, zbog tih mališana, na brojna odricanja. To je ukratko životna priča trinaestero djece iz raznih krajeva Hrvatske koje su,pokazavši tako svoju humanost, prihvatili u svoj dom Silvana i Željko Požega iz Srednjeg Sela. Sinoć su ih posjetili članice i članovi Zajednice žena HDZ-a naše županije „Katarina Zrinski” i Mladeži HDZ-a. Naravno, nisu došli praznih ruku.
– Mi, kao Zajednica žena, svake godine organiziramo akciju prikupljanja pomoći za neku obitelj u potrebi i to im odnesemo u periodu između Božića i Nove godine a sad, evo, došli smo malo kasnije zbog obveza koje smo imali u to vrijeme. Donijeli smo vam potrepštine za koje ste rekli da su vam trenutno najpotrebnije a to su pelene, vlažne maramice, tu su i tri nova kreveta i tri madraca, posteljina i još ponešto. Želim pohvaliti i našu Mladež koji su samoinicijativno izrazili želju uključiti se u akciju pa su rekli: I mi bi, ako može – kazala je Anamarija Blažević, predsjednica Zajednice žena HDZ-a „Katarina Zrinski”.
Na donaciji se članovima HDZ-a zahvalila Silvana Požega u čijem su domu smještena djeca bez odgovarajuće skrbi bioloških roditelja. Zahvalila se i županici Antoniji Jozić i gradonačelnici Pleternice Mariji Šarić, od kojih imaju podršku, a posebno se sjetila i pokojnog Marijana Aladrovića, bivšeg župana, koji ih je, kako je rekla, redovito posjećivao i kad je otišao u mirovinu.
Silvana Požega udomiteljstvom djece počela se baviti prije 18 godine, u vrijeme dok je njen muž Željko radio u Italiji.
– Bili smo prvi udomitelji u Požegi a udomili smo tri djevojčice koje su kod nas ostale i do 21 godine života. Broj djece se s vremenom povećavao i prije 4 godine otvorili smo obiteljski dom. Slijedom odluke ministarstva obiteljski domovi se gase pa sad djelujemo kao Obrt za usluge socijalnog smještaja. Mi smo jedini privatni dom za ovako malu djecu u Hrvatskoj. Starost djece koja su kod nas je od 0 do 3 godine. Trenutno najmlađe dijete ima mjesec i pol a najstarije dvije godine. Najčešće su to novorođenčad od četiri ili pet dana, koja nam dolaze izravno iz rodilišta. Radi se o djeci koja su iz nekog razloga oduzeta roditeljima, primjerice da je riječ o obiteljima alkoholičara ili narkomana. Kod nas mogu ostati do tri godine ali, do tada se uglavnom posvoje. Možemo se pohvaliti da smo u posljednjih pet godina imali 25 uspješnih posvojenja što je jako puno. Inače, i kad djeca odu od nas, nastavljamo održavati odnose s njima, odnosno s njihovim posvojiteljima, šalju nam fotografije, posjećuju nas, mi njima čestitamo rođendane… – ispričala je Silvana.
Obitelj Požega ima dva sina kojima su biološki roditelji i koji su već odrasli ljudi a u svom domu po potrebi mogu smjestiti 16-ero mališana. Planiraju i proširiti prostor kako bi bilo dovoljno mjesta za 20-ero djece.
– Ja sam u Italiji radio 20 godina a kada je, prije pet godina, otvoren dom, vratio sam se kući i sad sam ovdje zaposlen. Razmišljamo o posvojenju dvoje djece – dodao je Željko.
Novac za potrebe Doma osigurava se iz državnog proračuna i u njemu je trenutno 9-ero zaposlenih. Ipak, najviše obveza ‘odradi’ Silvana.
– Odgajateljice je jako teško naći, pogotovo jer smo mi malo mjesto. A i one, odrade svoju smjenu i odu kući, djeca su praktički stalno s nama. Rijetko koju noć odspavam, nema nama ni bolovanja, ni godišnjeg. Obzirom da su najčešće s nama, djeca su uz nas više i vezani. Teško prihvaćaju nepoznata lica i od njih odbijaju osnovne potrebe. Recimo, imamo sad djevojčicu od 5 mjeseci koja ne prihvaća nikoga i ne želi jesti dok ju ja ne uzmem i ne nahranim – ispričala je dalje Silvana.
Ipak, dodala je, za skrb o najmlađima se odlučila jer je osjetila da joj to ‘leži’. Mislim da ovo nije posao, nego poziv. Svako dijete, čim ga primite, morate ga prihvatiti kao svoje a to nije svakom lako. Teško je i fizički i psihički, ali, kad je dijete posvojeno, kad ga ‘izvučeš’ iz sustava, to je nagrada koja te oplemeni da možeš dalje – istakla je na kraju Silvana.
Tekst i foto: V.Milković
