Dvoje planinara HPD „Sokolovac”, Ivana Šljerić i Hrvoje Mikolčević, prošli su pravu planinarsku avanturu na Velebitu a sve su opisali na facebook stranici Društva. Prenosimo ju u cijelosti, naravno, uz čestitke!

Nakon 9 dana stigli smo na kraj Velebitskog pl. puta! Prešli smo više od 100km, prošli svakakve staze, spavali na raznim mjestima, uživali u prelijepom Velebitu.. upoznali nekoliko divnih ljudi.. avantura koja se pamti!
“Još jedna stvar koja nas je iznenadila je da smo prvi planinari HPD Sokolovca koji su savladali Velebitski planinarski put nakon čak 41 godine! ”
Na ovu avanturu trebalo je krenuti više od dvoje ljudi. Kroz nekoliko mjeseci dogovora i planiranja „postave“ su se mijenjale zbog raznih razloga dok na kraju nismo ostali samo nas dvoje.
Ideja prehodati Velebit po dužini nam se odavno motala po glavama u raznim varijantama, a na kraju smo se odlučili prehodati upravo Velebitski planinarski put. To je planinarska obilaznica duga preko 100 kilometara koja vodi kroz najzanimljivije predjele uzduž najljepše hrvatske planine. Put vodi od Planinarskog doma Zavižan Premužićevom stazom do Baških Oštarija i nastavlja se preko Stapine i Rujna sve do najviših velebitskih vrhova i završava spustom kroz Paklenicu do Starigrada.
Više detalja o Velebitskom planinarskom putu možete pronaći na stranici:
https://www.hps.hr/info/vpp/ .
Na put smo krenuli 16.07.2022. rano ujutro iz Zagreba. U nastavku teksta ćemo pokušati opisati svoja iskustva s puta po danima. Podatke o prijeđenim kilometrima i vremenima pisat ćemo po sjećanju jer nismo snimali tragove puta.

Dan 1
Krećemo od Planinarskog doma Zavižan (1594 m.n.v.) koji je ujedno i prva kontrolna točka puta. Krenuli smo hodati tek nešto prije 14 sati nakon jutarnje vožnje iz Zagreba. Iako je bilo rano popodne, na Zavižanu je bilo svježe te s malo bure koja je nagovještavala nekoliko stabilnih sunčanih dana.
Velebitski planinarski put na svom sjevernom dijelu uglavnom slijedi Premužićevu stazu, pravo remek-djelo graditeljstva koja je položena tako da nas vrlo jednostavno i lako vodi kroz najsurovije i najkrševitije dijelove sjevernog Velebita – Hajdučke i Rožanske kukove. Proteže se hrptom planine od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu i duga je 57 km.
Predivna Premužićeva staza nas vodi do blizine Gromovače (1676 m.n.v.), najvišeg vrha Rožanskih kukova koji je ujedno i naša druga kontrolna točka. Ruksake smo ostavili u blizini staze, a do vrha je trebalo samo nekoliko minuta uspona po strmom kamenjaru.
Staza dalje vodi kroz Rožanske kukove do lijepo uređenog Rossijevog skloništa, naše treće kontrolne točke gdje pravimo pauzu. Uskoro nastavljamo dalje sve do Crikvene (1641 m.n.v.) koja je naša četvrta kontrolna točka. To je zanimljiva izdvojena stijena u blizini staze. Iako nije visoka, popeti se na nju, a pogotovo sići zahtijeva dosta spretnosti. Pogled s vrha je otvoren na sve strane prema svim najvišim vrhovima sjevernog Velebita.
Nakon petosatnog hodanja i prijeđenih petnaestak kilometara prvi dan završavamo dolaskom na Planinarsku kuću Alan, našu petu kontrolnu točku, gdje nas čeka večera i odmor.
Na Alanu je pomalo gužva jer tu najdostupniju dionicu svakodnevno prolazi velik broj planinara i izletnika. Nakon večere spuštamo se cestom do prijevoja s ostacima žičare, lovimo telefonski signal i uživamo u večernjem pogledu na Rab i druge kvarnerske otoke.

Dan 2
Budimo se rano kako bismo iskoristili što više jutarnje svježine i nastavljamo Premužićevom stazom koja ovdje nudi spektakularne poglede na Kvarner. Bura puše dosta jako i na mahove nas ometa u hodu. Za tri sata dolazimo do blizine Planinarskog skloništa Ograđenica (1400 m.n.v.). Tu skrećemo sa staze i nakon kratkog uspona dolazimo na sklonište koje je maleni metalni kontejner u dosta lošem stanju. To je ujedno šesta kontrolna točka Velebitskog planinarskog puta. Nakon odmora i kave slijedi uspon na najviši vrh srednjeg Velebita Šatorinu (1622m.n.v.) koja je sedma kontrolna točka puta. Put do Šatorine prolazi obronkom Matijević brijega kroz gustu i mjestimično teško prohodnu klekovinu te završava strmim usponom na njen travnati vrh. Na vrhu srećemo dvojicu planinara iz Planinarskog društva Željezničar iz Gospića. Nakon kraćeg uživanja na vrhu spuštamo se prema planinarskoj kući Kugina kuća (1180 m.n.v.). Tamo ponovno susrećemo planinare s vrha Šatorine te domara Miru koji nas časti pićem jer „ima rođendan u devetom mjesecu“. Ostajemo s njima u razgovoru otprilike pola sata nakon čega moramo dalje.
Kao osmu kontrolnu točku Velebitskog planinarskog puta potrebno je obići ili Kuginu kuću ili Planinarsko sklonište Skorpovac (958 m.n.v.), no mi smo odlučili proći oboje. Zato put nastavljamo spustom prema Skorpovcu do kojeg dolazimo za sat i pol. Uz put stajemo kraj „Zen klupe“ s prekrasnim pogledom na Dabarske kukove.
Na Skorpovcu zatičemo peteročlanu obitelj iz Njemačke s kojom se brzo sprijateljujemo te uz večeru razmjenjujemo iskustva sa staze. Do kraja dana do skloništa je na noćenje stiglo još nekoliko planinara.
Etape našeg puta smo rasporedili dobrim dijelom i prema dostupnosti pitke vode. Velebit je u ovo doba godine izrazito suha planina s vrlo malo izvora ili bunara. Znali smo da na Skorpovcu postoji cisterna s pumpom, ali nas je neugodno iznenadilo to da voda iz nje nije bila pitka, a u njenoj blizini vodu je tražio i veliki roj agresivnih osa. Kako bi se opskrbili za sutrašnji dan, morali smo vodu prokuhavati.
Sklonište Skorpovac je smješteno na rubu davno napuštenog sela čije ruševine su danas zarasle u gustu šumu. Jednu od kuća tog sela je predvečer došlo obići nekoliko ljudi, a iz razgovora s njima saznajemo da su iz požeškog kraja, a da u obližnjoj Bačić dulibi provode dio godišnjeg odmora. Pozivaju nas da ih sutra posjetimo.
Drugog dana prešli smo otprilike 23.5 km, za što nam je trebalo oko 8.5 sati hoda.

Dan 3
Po običaju, ustajemo rano, prije svih ostalih te nakon doručka i kave krećemo na uspon na Budakovo brdo. Iako to nije obavezna kontrolna točka puta, nismo htjeli propustiti ranojutarnji pogled na Dabarske kukove, more i otoke. Slijedi spust prema sedlu Ripinovcu te strm uspon prema Bačić kuku (1304 m.n.v.), devetoj točki Velebitskog planinarskog puta. Na usponu susrećemo nekoliko divokoza koje za nekoliko sekundi nestaju među stijenama Bačić kuka. Jaka bura ne dozvoljava nam uspon na njegovu vršnu stijenu pa nastavljamo dalje prema Bačić dulibi. Tamo odlazimo do obitelji Šimunović koju smo upoznali prethodne večeri na Skorpovcu. Na njihovo inzistiranje ostajemo kod njih na ručku te nas opskrbljuju zalihama svježe vode za nastavak puta. Puno ima hvala na tome!
Put nas dalje vodi do Planinarskog doma Ravni Dabar (924m.n.v.), koji trenutačno, na žalost, nije u funkciji. To je deseta kontrolna točka našeg puta. Nakon kratke pauze nastavljamo usponom na Dabarsku kosu te Premužićevom stazom prema hostelu u Baškim Oštarijama gdje završava put za taj dan. Nakon večere smo se prošetali do planinarske kuće Vila Velebita u Oštarijama koja je 11. točka Velebitskog planinarskog puta.
Taj dan smo prešli oko 17km za što nam je trebalo 7.5 sati hoda.

Dan 4
Dan započinjemo strmim usponom po skijaškoj stazi iznad hostela te nastavljamo do križanja Piskovite kosice gdje se odlučujemo odvojiti od staze prema planinarskom skloništu Ždrilo. Staza do Ždrila je dosta zahtjevna. Na njoj susrećemo samo jednog planinara koji je već na povratku prema Oštarijama. Na skloništu nije bilo vode pa ubrzo krećemo nazad prema Piskovitoj kosici. Za slijedeću dionicu imali smo dvije opcije: ili preko Milkovića peći, staze koja uglavnom ide po jugozapadnoj padini i izložena je suncu, ali nudi lijepe poglede na more i otoke, ili kroz Ramino korito.
Odlučili smo se za stazu kroz Ramino korito, prašumu koja zauzima nekoliko kilometara dugu kotlinu, poznatu planinarima po čestim susretima s divljim životinjama. Na izlasku iz korita, kod Pasjeg klanca, na stazi četrdesetak metara ispred nas uočavamo medvjedicu i malog medvjedića. Vjerojatno smo od straha ostali mirni i tiho se povukli nekoliko koraka te razmišljali što sad napraviti. Srećom i medvjedi su se uplašili kao i mi te brzo nestali u šumi. Tek nakon pola sata smo se usudili nastaviti dalje praveći što veću buku kako bismo tu medvjeđu obitelj ili druge nenadane posjetitelje upozorili na svoju prisutnost. Susret je i po nas i po medvjede završio najboljim mogućim ishodom.
Izlazak iz Raminog korita vodio je preko strme travnate uzbrdice kojoj naizgled nije bilo kraja. Oko 16:30 dolazimo do odredišta za taj dan, prekrasnog planinarskog skloništa Šugarska duliba (1212 m.n.v) koje je i dvanaesta kontrolna točka puta. Sklonište je obnovljeno 2017. godine, ima struju i pitku vodu i odlično je mjesto za predah ili noćenje na različitim turama srednjim Velebitom.
Kuhamo večeru i uživamo u posljednjim zrakama sunca koje padaju na vrh Veliki stolac koji dominira nad visoravni na kojoj se nalazi sklonište.
Današnji put bio je je dug 14.5km, a trebalo nam je oko 8 sati da ga prijeđemo.

Dan 5
Po običaju ustajemo rano, doručkujemo, kuhamo kavu, opskrbljujemo se vodom i krećemo put Jelove ruje i Tatekove kolibe. Nakon dva i pol sata hoda planinarskom stazom dolazimo do ceste gdje se bez prethodnog plana odlučujemo skrenuti i obići Panos. To je napušteni JNA objekt, bivša radarska postaja koja je nadzirala veliki dio jadranskog akvatorija. Danas je to opasna ruševina s velikom mogućnošću da na njoj nađete ponekog poskoka, ali koja još uvijek nudi prekrasne vidike srednjeg Velebita. Obzirom da do nje vodi solidna cesta, nadamo se da će jednog dana na njenom mjestu stajati planinarski dom ili kakav drugi objekt koji bi služio raznim avanturistima koji odavde prolaze.
Od Panosa do Jelove ruje, trinaeste točke Velebitskog planinarskog puta, vodi šumska cesta kojom se spuštamo slijedećih sat i pol. Jelova ruja je nekadašnja planinarska kuća, a prije toga lugarnica. Danas je u žalosnom ruševnom stanju pa se ne zadržavamo dugo, već nakon pauze za kavu nastavljamo dalje.
Planinarsku stazu prema Tatekovoj kolibi i Stapu kratimo nekoliko puta i prelazimo je šumskom cestom puno lakšom za hodanje. Nakon otprilike dva sata dolazimo do odvojka sa staze za Debeli kuk. Tu ostavljamo ruksake i odlazimo prema Debelom kuku koji nije točka Velebitskog planinarskog puta, već vrh iz Hrvatske planinarske obilaznice. Markacije prema vrhu su stare i izblijedjele, a staza strma i dosta zarasla tako da nam je za to trebalo oko sat vremena.
Slijedećih sat vremena hoda nam je bilo potrebno da stignemo do Tatekove kolibe podno Stapa (960 m.n.v.), naše četrnaeste kontrolne točke. To je simpatično malo sklonište na rubu dolca okruženog živopisnim kamenim kukovima. Odmah po dolasku tražimo vodu koja nam je uvjet za ostanak i noćenje na skloništu. Vodu pronalazimo pedesetak metara od skloništa gdje postoji stara, ali funkcionalna pumpa iz koje je za nekoliko sekundi potekla čista bistra i u tom trenutku najfinija voda.
Dok si spremamo večeru, na sklonište dolaze četiri cure. Kroz razgovor saznajemo da su iz SAD i da su prvi puta u Hrvatskoj i na Velebitu. Razmijenili smo nekoliko informacija o predstojećim dionicama naših puteva te uskoro odlazimo na spavanje.
Današnja dionica je bila duga 14.5 km i za nju nam je bilo potrebno oko 7 sati hoda.

Dan 6
Ustajemo dobrano prije zore i u čudu gledam Ivanu zamotanu u vlažne maramice kojima je pokušavala ublažiti posljedice mnogobrojnih uboda komaraca. Krećemo čim se dovoljno razdanilo da možemo pratiti planinarske oznake na stazi i ostavljamo SAD ekipu da spava. Staza vodi do Stapine, lako prepoznatljivog ogromnog kuka koji dominira okolnim krajolikom. Par fotografija kasnije na putu smo za Rujno. Staza vodi pretežno kroz šumarke i čuva nas od jakog sunca. Za razliku od puno zahtjevnijih staza srednjeg Velebita, ovdje napredujemo dosta brzo. Prolazimo kraj nekoliko skupina starih pastirskih kuća od kojih su tek poneke obnovljene i održavane.
Dok dolazimo na Malo Rujno sunce postaje sve jače i zalihe vode nam dosta brzo nestaju. Nakon toga je samo trebalo prijeći preko manjeg šumovitog prijevoja i našli smo se u sedam kilometara dugoj i dva kilometra širokoj velebitskoj kotlini Velikog Rujna na nadmorskoj visini od oko 900m. Nekad su širom nje bili živi mnogi stočarski ljetni stanovi od kojih su samo neki danas obnovljeni u vikendice ili manja poljoprivredna dobra. Dolazimo do Crkve Majke Božje u čijem sjenovitom dvorištu odlučujemo napraviti dužu pauzu za ručak. Crkvica sagrađena 1930. godine ima centralnu svetkovinu za Veliku Gospu kad se, zahvaljujući novoj cesti iz pravca Starigrada, ovdje okupi mnoštvo vjernika i planinara. Odmah uz crkvu je i cisterna sa svježom hladnom vodom, a to je i naša petnaesta kontrolna točka.
Odlučujemo da ćemo tu, u hladu, provesti najtopliji dio dana te kuhamo ručak i odmaramo.
Malo iza podneva na Rujno pristiže i ekipa iz SAD. Za razliku od nas, oni ne prave veliku pauzu i odmah poslije ručka kreću ka Planinarskom domu Paklenica. Mi smo nastavak puta pokušali tempirati tako da što više izbjegnemo podnevnu vrućinu, ali da prije mraka stignemo na sklonište Struge – naše zadnje odredište za taj dan. U 14:30 krećemo odmoreni prema Stražbenici, grebenu na kojem se križa nekoliko važnih planinarskih puteva i polako se uspinjemo. Nakon nje slijedi izrazito strm uspon prema prijevoju Buljma koji nas nagrađuje prekrasnim pogledima na kanjon Paklenice. Nakon Buljme do Planinarskog skloništa Struge (1400 m.n.v.) ostaje još nekoliko minuta hoda te u sklonište stižemo dovoljno rano da skuhamo večeru i popričamo sa djevojkom iz Kanade koja stiže nedugo poslije nas. Sklonište je naša šesnaesta kontrolna točka i u dosta je lošem stanju, a društvo nam preko noći pravi nekoliko radoznalih puhova.
Danas smo prešli oko 17 km za otprilike 8.5 sati hoda.

Dan 7
Opet odlučujemo krenuti rano jer želimo što više iskoristiti svježiji prvi dio dana. Oko kilometar od skloništa stajemo na Marasovcu, pouzdanom bunaru sa svježom vodom gdje obnavljamo zalihe i odmah krećemo dalje. Slijedeća dva sata idemo konstantno uzbrdo, ali ne pretjerano teškom stazom i stižemo na Vaganski vrh (1757 m.n.v.), najviši vrh Velebita. To je i naša sedamnaesta kontrolna točka. S njega je lijep pogled, pogotovo na Ličko polje na kojem prepoznajemo Zir i uz njega tanku liniju autoceste.
Nastavljamo dalje prema Svetom brdu stazom koja uglavnom ide kroz nisko raslinje, uz male oscilacije u visini. Na stazi susrećemo samo jednog planinara , Francuza koji prelazi gotovo istu turu kao i mi, ali ju je odlučio proći obrnutim smjerom, od juga ka sjeveru kako bi mu sunce većinu vremena bilo za leđima te zbog bolje opskrbljenosti planinarskih objekata pri kraju ture. Dajemo mu korisne informacije o skloništima i vodi i uskoro svak nastavlja svojim putem.
Prelazimo preko Čičine doline, raskršća na kojem se od naše staze odvaja staza prema Ivinim vodicama. Stajemo tek na slijedećem raskršću staza za Sveto brdo i Vlaški grad. Ostavljamo teške ruksake i krećemo prema Svetom brdu samo sa „cekerom“ u kojem su planinarski dnevnici, voda i čokolada. Uspon po ranopopodnevnoj vrućini nije lak, ali do vrha stižemo iznenađujuće brzo. Sveto brdo (1751 m.n.v.) je zadnji obavezni vrh na našoj turi i osamnaesta točka Velebitskog planinarskog puta. S njega je vidljiva prekrasna panorama sjeverne Dalmacije i otoka. Kažu da se za pogodnog vremena s njega vidi čak i Italija. U skladu s njegovim imenom na vrhu je novi metalni križ i ploča sa deset božjih zapovijedi.
Slikamo se, pečatiramo planinarske dnevnike i ostajemo na vrhu uživati dok nas nije potjeralo sunce i sve veća vrućina.
Slijedi puta nazad do ruksaka na odvojku za Vlaški grad kojim uskoro krećemo. Spust do Vlaškog grada je strm, a na kraju i dosta klizak, a nakon sat i pol dolazimo na naše zadnje odredište za taj dan. Vlaški grad (1280 m.n.v.) je sklonište podno istoimenog kamenog vrha na sjeveroistočnom rubu pakleničke kotline i nacionalnog parka. To je i devetnaesta točka Velebitskog planinarskog puta. Sklonište je prije nekoliko godine temeljito obnovljeno, uredno je i funkcionalno, s terasom s koje je prekrasno promatrati zalazak sunca nad Paklenicom i na kojoj smo proveli većinu vremena prije spavanja. Nedaleko od skloništa je izvor do kojeg vodi posebno označena staza. Na izvoru punimo posude s vodom, peremo nešto od odjeće i pokušavamo se „tuširati“.
Nedugo poslije nas na sklonište stiže i jedan Španjolac koji je na svoj pješački put krenuo negdje u Grčkoj i nema unaprijed određeni plan puta. Sutra će vjerojatno prema Strugama. Naš susret s medvjedima u Raminom koritu zainteresirao ga je toliko da i on odlučuje poći tamo u nadi da će vidjeti medvjede. Nešto kasnije iz pravca Libinja dolaze dva odlično opskrbljena Splićana te tri Zagorca sa psom. Svi večeramo zajedno na terasi, dijelimo hranu i piće, a nama je žao što smo gotovo na kraju puta i što nam nije ostalo puno toga za podijeliti. Bilo je i pršuta i sira i piva…
U jednom trenutku naš španjolski prijateljiz ruksaka vadi ukulele i započinje mali koncert sa „Sound Of Silence“, nastavlja sa „Fly Me To The Moon“ pa prelazi na neke suvremenije španjolske hitove. Splićani mu poklanjaju pivo što ga oduševljava jer kaže da mu se takvo što prvi put dogodilo na planini. Koncert i priča traju do kasno u noć.
Taj dan smo prešli 14.5 km za što nam je trebalo oko 7.5 sati.

Dan 8
Ujutro se budimo puno kasnije nego inače, svi ostali su već otišli sa skloništa. Doručkujemo i dijelimo zadnju šalicu instant kave te odlazimo na vrh Vlaški grad (1383 m.n.v.) koji nam nije kontrolna točka za Velebitski planinarski put. Nakon kratkog uživanja na vrhu, spuštamo se nazad i krećemo put Ivinih Vodica. Idemo polako odlučivši da ćemo dan provesti u laganoj šetnji jer vremena imamo napretek.
Ivine Vodice (1250m.n.v.), naša dvadeseta kontrolna točka, nas pomalo iznenađuju. Prije je to bilo pomalo neugledno sklonište, a vrlo često su se planinari žalili na neispravnost vode na obližnjem bunaru. Mi zatičemo lijepo obnovljeno i uredno sklonište i obnovljeni bunar s odličnom pitkom hladnom vodom.
Spuštamo se kroz hladovinu laganom stazom prema Planinarskom domu Paklenica. U drugom dijelu spusta ugođaj upotpunjava neprestani žubor potoka Velike Paklenice uz kojeg vodi staza. Otprilike na polovici staze opet susrećemo nekoliko divokoza. Ovaj put nisu toliko uplašene kao na Bačić kuku te ne bježe, nego nas mirno promatraju sa sigurne udaljenosti te nam čak dozvoljavaju da ih fotografiramo.
Do Planinarskog doma Paklenica nam je od Ivinih vodica trebalo otprilike dva i pol sata ležernog hoda. Na putu smo sreli samo jednu tročlanu ekipu mladih planinara na putu prema Vlaškom gradu i najvjerojatnije, svom prvom višednevnom planinarskom iskustvu.
U Planinarskom domu Paklenica se smještamo u sobu, pijemo pivo i radler. Imamo na raspolaganju gotovo cijelo popodne, ali nismo dugo izdržali na jednom mjestu odmarajući. Obilazimo i razgledamo okolicu doma te naposljetku posjećujemo obližnji Ivančev dom. Oduševljavaju nas srdačni domaćini i odlična hrana te posebno bazen. Kupanje u lijepo uređenom bazenu s plavim pločicama s pogledima na pakleničke vrhove je poseban doživljaj, pogotovo nakon višednevnog puta. Iako je voda temperature tek oko 18C, ne izlazimo van sve dok nas domaćica nije pozvala za stol jer je večera bila gotova.
Ostajemo na večeri, a najviše se radujemo salati jer smo prošlih tjedan dana uglavnom živjeli na instant hrani. Za naše standarde to je usluga od pet zvjezdica i svaka preporuka!
Ostajemo na spavanju u Planinarskom domu Paklenica.
Danas smo prešli tek oko 8.5 km i to za 4 sata hoda.

Dan 9
Ustajemo rano jer je pred nama zadnja kratka dionica Velebitskog planinarskog puta, ali i cijeli niz logističkih problema koje treba riješiti u toku dana. Treba se vratiti po auto kojeg smo ostavili na Zavižanu te se odvesti do slijedećeg odredišta na našem godišnjem odmoru. To je ujedno i razlog za spavanje u Planinarskom domu Paklenica, iako nam to zapravo nije bilo potrebno i put smo mogli dovršiti i dan ranije.
Spust kroz veličanstveni kanjon Velike Paklenice traje oko dva sata, a zbog ranojutarnjeg termina putem ne srećemo previše ljudi. Na ulazu u Nacionalni park udaramo zadnji pečat kontrolne točke i formalno završavamo Velebitski planinarski put.

Na kraju
Na kraju smo pomalo sretni, ali i pomalo tužni. Sretni smo jer smo uspjeli u svemu što smo si za ovaj put zamislili, jer smo prošli cijeli Velebitski planinarski put bez ijednog većeg problema. Iako je mjestimice bilo i teško, nikad nismo imali osjećaj da se mučimo ili željeli da se to što prije završi. Uživali smo u svakom koraku puta.
Sretni smo i jer smo pobijedili neke svoje strahove i sumnje u svoje mogućnosti. Gotovo svaku dionicu smo savladali u vremenu manjem od uobičajeno predviđenog.
Pomalo smo i tužni jer nam se sad čini da je sve proletjelo jako jako brzo.
Za razliku od mnogih planinara čije smo izvještaje čitali pripremajući se, mi nismo pretjerali u planiranju svih dionica i detalja. Ostavili smo u tim planovima dovoljno prostora za neke improvizacije i odluke na licu mjesta. Najvažnije je bilo planirati dionice u skladu s mjestima s izvorima ili bunarima. Sve te informacije smo znali, a prva stvar po dolasku na neko od odredišta uvijek je bilo provjeravanje situacije s vodom. U svemu tome imali smo i sreće, pitke vode je bilo na svim planiranim mjestima, osim što smo vodu na Skorpovcu morali prokuhavati.
Sreće smo imali i s vremenskim uvjetima. Svih osam dana imali smo stabilno sunčano vrijeme, a većinu dana nije bilo niti jako vruće, ipak smo neprestano bili na visini od preko 1000 metara. Prvih nekoliko dana nas je osvježavala i ne prejaka bura.
Očekivali smo i umor. Ne onaj od trenutačno strme uzbrdice ili duge dionice nekog dana, nego akumulirani umor nakon nekoliko dana hodanja i nošenja teškog ruksaka. Umjesto toga imali smo gotovo obrnuti osjećaj, svakim novim danom bili smo spremniji za nove izazove i gotovo da je svakim danom bilo sve lakše. Zbog mnogih skretanja sa standardnog Velebitskog planinarskog puta i posjeta neobaveznim vrhovima, skloništima i vidikovcima ukupno smo prešli oko 125 kilometara, a na kraju smo imali osjećaj da bismo mogli hodati još danima.
Stvar koja nas je najviše iznenadila je mali broj hrvatskih planinara koje smo susreli putem. Osim na dionici Zavižan – Alan gdje hodaju mnogi dnevni izletnici te na Vlaškom gradu gdje je većina planinara došla relativno kratkim usponom s Libinja, na ostatku staze sjećamo se susreta s tek nekoliko planinara iz Hrvatske. U isto vrijeme susreli smo nekoliko Amerikanaca, Francuza, Kanađana, Njemaca, te po jednog Belgijanca i Španjolca.
Još jedna stvar koja nas je iznenadila je da smo prvi planinari HPD Sokolovca koji su savladali Velebitski planinarski put nakon čak 41 godine! Taj podatak se može provjeriti na https:///putovi/vpp/obilaznici gdje će se uskoro naći i naša imena.
S ponosom čekamo planinarsku značku i potvrdu završetka naše avanture!

Izvor: Ivana Šljerić i Hrvoje Mikolčević