Majstor Aco, pravim imenom Adam Karmišević, ove je godine proslavio 67 godina rada, 67 godina otkad je, kako kaže, prijavljen na „Socijalno“. Cijeli život je brico (brijač). Jutros je ošišao mog tatu, koji mu je jedan od trojice najstarijih mušterija, od 1964. se kod njega šiša.
Majstor Aco rođen je 1942., a od 2002. je u mirovini. Kako penzioneri mogu raditi uz registriranu kućnu djelatnost, on i dalje šiša muškarce (i poneke žene) u kući u kojoj živi sa suprugom Nevenkom.
Brčino, mjesto na obroncima Dilj gore, rodno je Adamovo mjesto. U Pleternici je završio Školu učenika u privredi, brijački zanat. Tada je ta škola trajala dvije godine. Dopodne praksa, popodne teorija. I tako punih 10 mjeseci, dvije godine. Nakon naukovanja našao je posao u Glini, gdje je ostao 4 godine. Već je tamo prepoznat njegov talent za šišanje i brijanje. Gazda brijačnice obraćao mu se pred mušterijama s „Vi“, kako bi im dao do znanja da se s pouzdanjem mogu dati u ruke mladom brijaču.
Iz Gline Adam odlazi u vojsku u Skopje, gdje je bio od 1962. do 1964. Preživio je strašni potres u tom gradu u kojem je poginulo 1073 ljudi. Živo se svega sjeća. Potres se dogodio 26. srpnja 1963. u 5 sati i 17 minuta. Bio je budan, umivao se i pripremao za novi dan u brijačnici vojarne, gdje je šišao i brijao oficire. Bila je to velika vojarna u ulici Đure Đakovića u Skopju. 120.000 ljudi ostalo je bez krova nad glavom, a Skopje je tada imalo 180.000 stanovnika. Dan nakon potresa pa danima iza toga vojnička je kuhinja kuhala obroke za cijeli grad. Danima su pronalazili ljude ispod ruševina. Iz Rusije je drugi dan nakon potresa došlo 900 vojnika kako bi pomogli pronalaziti preživjele.
1964. izašao je iz vojske i došao raditi u Požegu na Stanicu – to je bilo familijarno ime za Društveni brijački i frizerski salon koji se nekada nalazio u današnjoj Cirakijevoj ulici. Stanica su ga zvali jer se nalazio preko puta tadašnjeg Autobusnog kolodvora, a i Željeznički kolodvor je u blizini. Na radnom mjestu upoznao je suprugu, koja je 9 godina mlađa. Ona je u Stanici učila zanat brice – tada su se i žene tako zvale – brico, tj. brijač, a nju su zvali i Bricinka. No Nevenki se više svidjela profesija pravosudne policajke pa je većinu radnog staža provela na tom mjestu.
Majstor Aco postao je 1968. poslovođa na Stanici i tamo prošao i pretvorbu i od tamo 2002. otišao u mirovinu. Ivo Alaber, pokojni brico koji ga je preporučio za rad u Stanici kada se salon otvarao 1964., zaslužan je i za njegov nadimak Aco. I tako je Adam ostao majstor Aco do danas.
Adam i Nevenka imaju dva sina, oba fakultetski obrazovana, jedan živi u Kanadi, a drugi u Požegi.
Kaže mi majstor Aco: „Cijeli sam život pojačano radio, ali se od rada obogatiti ne može.“ No dodajem na to da on izgleda zadovoljan životom, a on to potvrđuje i kaže da imaju sve što im treba, ništa im nikada nije falilo niti im fali.
Uvijek je veseo bio i ostao, znali su ga pitati kako je tako veseo, a on bi odgovorio: „Kako ne bih veseo bio kada nekog uspijem dobro ošišati?“.
Majstoru Aci dolaze na šišanje muškarci svih dobi, počevši od onih u studentskim godinama. Obično svakome sugerira frizuru jer kaže da „za svaku glavu ima projekt“. I onda kada ih ošiša, „od veselja skaču“ kada od njega odlaze. Studentima oblikuje i bradu pa se vraćaju s još dvojicom kolega da i njima popravi brade.
Majstor umjetnik glave, kažem mu da je on, na što se, uz osmijeh, složi. Govori da je i žene naučio šišati, ali samo šišanje kratke kose i frizure „bubike“. To je isto kratka kosa, sa stražnje strane u polukrug ošišana. I danas ima dvije žene koje mu dolaze na šišanje kratke kose.
Ako se netko, bilo žena ili muškarac, želi ošišati na kratko, legendarnog majstora Acu naći će u požeškoj ulici Josipa Andrića.
Tekst i foto: Rahela Jurković
