Marija Bajt je u vrijeme međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, uz Vladimira Englmana i Ferdu Ćuka, bila saborska zastupnica iz tadašnje slavonskopožeške općine. Sada, 30 godina kasnije, za naš se portal prisjetila 15.siječnja 1992.godine i nekih događaja koji su mu prethodili.
„Vijest o međunarodnom priznanju Republike Hrvatske zatekla me u Zagrebu. Tada nije bilo mobitela i interneta, u današnjem smislu, ali smo sve vijesti dobivali na vrijeme. Nakon saznanja da nas počinju priznavati europske zemlje, brzo smo se okupili u Hrvatskom saboru, a potom otišli na Trgu bana Josipa Jelačića. Oduševljenje je bilo vidljivo na svakom licu jer smo bili svjesni da je to početak kraja nametnutog rata u našoj Domovini. Znali smo da su preduvjeti za međunarodno priznanje bili ostvareni, to jest provedeno je: konstituiranje višestranačkog Sabora Republike Hrvatske (30. svibnja 1990.), donesen je božićni Ustava (22. prosinca 1990.), proveden je referendum o hrvatskoj samostalnosti (19. svibnja 1991.) i pokrenut je postupaka za raskid svih državno-pravnih sveza s bivšom SFRJ (25. lipnja 1991.).
Radost je bila još veća jer smo znali da Međunarodna zajednica nije željela stvaranje samostalne Republike Hrvatske. Međutim, Vatikanska diplomacija, osobito msgr. Nikola Eterović, zauzimali su se za mir, nenasilje i prestanak rata u Republici Hrvatskoj. I sam dr. Franjo Tuđman je u svibnju i listopadu 1991. godine posjetio papu Ivana Pavla II. Ti susreti bili su obilježeni hrvatskom svakodnevnom stvarnošću prepunom prognanika, razrušenih obiteljske domova, crkva i baštinskih ustanova. Slabo naoružani, ali beskrajno hrabri i s krunicom oko vrata, hrvatski branitelji su živjeli riječi predsjednika Hrvatske države: Kad pregovaram, jak sam koliko su jake naše jedinice na bojišnici! Moramo se prisjetiti i odane ljubavi naših iseljenika prema domovini Hrvatskoj koji su diplomatskim aktivnostima činili sve za Njezino međunarodno priznanje. Ne možemo ne biti zahvalni kardinalu Franji Kuhariću i papi Ivanu Pavlu II. koji su iscrpili sve mogućnosti u traženju puta da Sveta Stolica među prvima prizna suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske. Nije pretenciozno reći da je to bilo vrijeme za pamćenje. Svi smo probuđenim srcem radili za hrvatsku državu. Blizina smrti hrvatskih branitelja davala je posebnu snagu u odlučnosti. Željeli smo život Republici Hrvatskoj i svim njezinim građanima.
Kao svjedok vremena i sudionik borbe za hrvatsku samostalnost svjesna sam da je 15. siječanj 1992. najznačajniji datum u hrvatskoj povijesti”.
Pripremila: V.Milković
