Na današnji dan, 19.studenoga 1991.godine, u proboju iz Vukovara je poginuo Požežanin Vlado Sentić. O njemu je ovih dana pisao portal direktno.hr a tekst prenosimo u cijelosti.
NISU ZABORAVLJENI Čovjek koji je šutio: Nisu pomogle ni suze ni molbe, otišao je u Vukovar
Vlado Sentić rođen je 15. travnja 1963. godine u Podgorju, naselju u sastavu općine Kaptol, Požeško-slavonska županija. Demokratske promjene i vihor nadolazećega rata koji se počeo osjećati po cijeloj Hrvatskoj, Vlado je dočekao spreman, želeći se aktivno uključiti u obranu Domovine. Njegova supruga, Ljubica Sentić, s tugom je zaronila u uspomene: “Shvatila sam da se Vlado negdje prijavio kao dragovoljac jer je nestrpljivo čekao poštu, nadajući se pozivu. Upozorio me je da ništa ne otvaram ili bacam, ali mi nije govorio o čemu se radi. Vidjela sam da priprema nekakve metke, skuplja opremu, ali sam mislila kako će se prijaviti u neku od naših bližih jedinica, od kojih se kasnije formirala i 123. brigada.
Brijao se i plakao…
Međutim, nekoliko dana kasnije, uslijedio je šok. Rekao nam je da će otići u Vukovar. Ni suze, ni molbe obitelji da ne ide u pakao Vukovara nisu ga odgovorile od namjere da ode pomoći Gradu koji je za sve nas krvario na istoku zemlje. Iako je prošlo već više od trideset godina, i danas mi je u sjećanje urezan trenutak njegova odlaska… Otišao se u kupaonicu obrijati, a na umivaonik, pokraj sebe, posjeo je našu, tada, trogodišnju kćer Gabrijelu. Brijao se i plakao, suze su mu curile niz lice. Onda je obukao košulju, odijelo, stavio kravatu i uzeo ranac u koji je spremio one metke. Pomilovao je svojega psa, vučjaka Alfa, kojega je obožavao, poljubio nas je i budući da smo stanovali na katu kuće, a njegovi roditelji u prizemlju, sjurio se niz stepenice, sjeo u automobil i odjurio. Nikada ga više nisam vidjela… Bilo je to dana 1. rujna 1991. godine…”
.
Došao je sam, kao duh…
Vladin suborac Miroslav Živaljić emotivno je ispričao: “Krajem rujna, dva dana nisam bio kod kuće, jer sam u Zagreb odvezao nekoliko civila. Kad sam se vratio, u podrumu moje roditeljske kuće u Đergajskoj ulici na Budžaku, gdje sam i ja stanovao s obitelji, pored domaćih branitelja, ugledao sam i jedno nepoznato lice. Predstavio mi se kao Vlado Sentić iz Požege. Jako sam se iznenadio, pa sam ga upitao: ‘Što je tebi čovječe, što ti je bilo, pa si došao u ovaj pakao?’ Odgovorio mi je kako je svakodnevno, na televiziji gledao Dnevnik, slušao vijesti iz Vukovara i da ‘više nije mogao izdržati, morao je doći pomoći’. Odgovorio sam mu da je lud, a kada je na moje pitanje koga ima, odgovorio da ima ženu i dvije male djevojčice, bilo mi je neugodno. Razmišljao sam, mnogi su naši domaći zbrisali kad je opalila prva puška, a ovaj je ostavio obitelj i sam došao da se bori s nama. Stvarno me je zadivio. U Vukovaru je bilo branitelja iz različitih gradova, ali su dolazili u većim ili manjim skupinama, a ovaj je došao sam, samcat, samo se pojavio, kao duh. U početku, svakodnevno smo bili zajedno, u svim akcijama i kamo god je trebalo ići na ispomoć. Moram to reći, činilo mi se kao da sam zbog Vlade i ja postao bolji borac, hrabriji… On je išao u sve ulice, na najteže položaje, ulazio u izložene kuće, pa kako sam ja mogao reći, pored njega takvoga, čovjeka iz drugoga grada, da ne mogu ili ne želim nekamo ići?’
Kad je postalo jasno da je obrana grada slomljena, s Budžaka smo se povlačili prema centru Borova naselja, kroz Kolodvorsku ulicu, prema željezničkoj stanici, a potom žutim zgradama, tzv. Pejtonu. Bili smo stisnuti u vrlo mali dio, a tamo su se još vodile žestoke borbe. U tom metežu Vlado i moj brat Marin razdvojili su se i to nikada ne ćemo prežaliti. Vlado je došao sa strane, nije poznavao grad, gotovo nikoga osim nas s naših položaja i teško se snalazio. Vjerovali smo da je krenuo u proboj jer je uvijek govorio, kad god bi se poveo razgovor o tome, kako predaja za njega nije ni u kom slučaju opcija, odnosno, da predaja ne dolazi u obzir…”
Umirao je u velikim bolovima
Nakon što je postalo jasno kako je svaki daljnji otpor agresoru, uzaludan, i Vlado je, ne želeći se predati, tražio neki izlaz. Kod zgrade automehaničarske radionice Auto Will, susreo je nekoliko branitelja, predstavio se i upitao ih idu li u proboj i ako idu, može li i on s njima. Odgovorili su mu potvrdno, pa su zajedno krenuli dalje. Oko dva sata u noći 19./20. studenoga, ušli su u Vinogradsku ulicu. U toj ulici, kuće su samo s lijeve strane, desno je pruga Vinkovci – Vukovar. Noć je bila nepovoljna za skrivanje, bila je jaka mjesečina kao ni jednu noć do tada, gotovo poludan, a dok su koračali uz kuće, crijep im je pucketao pod nogama. Prema svjedočenju preživjelih, otprilike na sredini ulice, na njih je zapucano, a Vlado je jedini pao pogođen. Vladina supruga Ljubica Sentić kroz suze je kazala: “I danas čuvam primjerak nekadašnjega tjednika Arena u kojem je Vukovarka Đurđica Nikolašević dala opsežan intervju. Između ostaloga, rekla je da je Vlado, kad je pogođen, još uvijek bio živ. Čula ga je kako je tiho pitao: ‘Ima li tko da mi pomogne?’ Rafal ga je presjekao preko prepona. Đurđica mu je prišla, uzela za ruku i zamolila da, ako može, ne viče jako, da ih ne oda. Stisnuo joj je ruku, nije jaukao, iako je umirao u velikim bolovima, kao da je tako štitio i njih ostale… Samo je tiho jecao i polako se gasio. Nakon što je izdahnuo, ostali su se pokušali skriti po kućama, ali kad je svanulo, svi su uhićeni, zarobljeni i odvedeni u logor. Vladino je tijelo ostalo ležati u Vinogradskoj ulici.”
Ni glasa nije pustio
U noći studenijoj od studenoga, u gradu u kojem nikada prije nije bio, koji je dragovoljno, unatoč tomu što je imao suprugu i dvoje male djece, došao braniti, u nepoznatoj ulici koju je bez uputa teško pronaći, smrtno ranjeni Vlado Sentić šutio je da zlotvorima pod zvijezdom i kokardom ne bi odao druge, njemu potpuno nepoznate ljude. Šutio je, nije rekao ni riječ. Nije pustio ni glasa. I tako je, u nezamislivim bolovima, izdahnuo.
Vlado je pao…
“Kod nas u kući, televizor se nije gasio” – bolno će nastaviti Ljubica Sentić – “pomno su se pratile sve vijesti. Vukovar je, kako smo to govorili – pao, puno je branitelja odvedeno u logor. S obzirom na to da o Vladi nismo imali nikakvu informaciju iz bolnice, vjerovali smo kako je i on u zarobljeništvu. ‘Mlad je i jak’ – govorila sam njegovoj majci – ‘budite hrabri, izdržat će on’ – tješila sam i nju i sebe… Taj dan neću nikada zaboraviti i sad me prođe jeza kad se sjetim. Razmijenjena je prva grupa logoraša, a Vlade nije bilo ni na jednom spisku… U trenutku kad je zazvonio telefon, bila sam na katu s kćerkicom, pošla sam je presvući. Zvao je Marin Živaljić, Vladin suborac, također razmijenjen u prvoj grupi… Vjerojatno ni on nije bio posve pribran u toj situaciji, pa ne znajući kako bi drugačije rekao, rekao je samo – ‘Vlado je pao…’.
U Zagrebu, u tzv. Kockici, pokazani su nam protokoli gdje je Vlado također evidentiran, uz njega su bili njegovi osobni dokumenti. Svekar je vidio i priložene fotografije, skrivao je to od svih nas. Dobili smo točnu informaciju gdje je Vlado pokopan na vukovarskom groblju Dubrava. Vukovar još nije bio u potpunosti reintegriran kad smo među prvima, možda i prvi, pozvani da preuzmemo Vladino tijelo. Bilo je to nešto prije obljetnice okupacije grada, u studenom 1997. godine. Vladine posmrtne ostatke sljedeći dan smo pokopali na Groblju sv. Ilije u Požegi. Napokon se vratio kući…”
Kada je poginuo pri pokušaju proboja iz grada pod opsadom, požeški dragovoljac, vukovarski heroj Vlado Sentić, suprug, otac, sin i brat, imao je dvadeset i osam godina.
Vlado, nismo te zaboravili.
Izvor: direktno.hr
Ovom tekstu dodajmo kako je Vlado Sentić, bojnik po činu, posmrtno odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
