Poštovane i drage Požežanke i Požežani,
srdačno Vas pozdravljam, a na poseban način pozdravljam i zahvaljujem onima koji su se nakon mnogih godina otkad sam otišao iz Požege sjetili mene i moga rada te odlučili nagraditi me za mene izvanrednim poklonom počasnog građanina grada Požege.
Da, dobro sam rekao „poklonom“, jer to ne mogu drukčije shvatiti nego kao dar. Kad vas pak netko dariva, treba mu zahvaliti, međutim u ovom slučaju riječ „hvala“ nije ono što osjećam i što bih vam želio reći. Premda sam pjesnik i riječi su glavno sredstvo u pjesničkom stvaranju, doista ne nalazim prave riječi kojima bih izrazio ono što u ovom trenutku osjećam i mislim. No pokušat ću to učiniti na drugi način. Vraćam se nekoliko desetljeća unatrag i prvi put u životu dolazim u Požegu da bih počeo raditi na jednoj školi. Bio je to prvi susret s jednim predivnim gradom i bila je to ljubav na prvi pogled, a grad sam gledao prema uputama Malog Princa koji mudro savjetuje da svijet treba gledati srcem, jer srcem se najbolje vidi. Kad kažem grad, ne mislim na arhitekturu, premda je i ona u Požegi zanimljiva, nego mislim na ljude, na vas, jer zapravo vi ste grad.
Prvi susreti s ljudima su me osvojili! Bili su to susreti s dragim i dobrim ljudima koji su zračili dobrotom i ljudskošću, a jer sam ih gledao srcem nastanili su se u mom srcu, a s vremenom bilo ih je sve više i na kraju čitav grad se našao u mom srcu . Zaključio sam to je to, ovdje ću ostati i raditi svoj posao, odnosno svoj poziv, što znači odgajati i obrazovati djecu i mladež i pripremati ih da budu spremni ući u život kad odrastu, ali i da kao odrasli sačuvaju dijete u sebi, odnosno dječju ljubav i dobrotu, te da u svakom čovjeku vide nešto dobro i da na tom dobru grade svoje odnose s drugim ljudima. To je ustvari posao, odnosno poziv učitelja koji je nekad u društvu imao veći značaj i vrijednost.
Moram reći da je Požega bila i ostala, kako bismo mi u Dalmaciji rekli, grad „po mome guštu“, što svjedoči naziv kojim se može podičiti, a koji glasi „Slavonska, odnosno hrvatska Atena“. Kad je pak o Ateni riječ, ne mogu ne spomenuti velikog grčkog filozofa Platona, koji je izrekao misao, koja je i nakon dva tisućljeća još uvijek aktualna. Platon je rekao: „Ako Atena ostane bez postolara, Atenjani će hodati bosi, a ako Atena ostane bez učitelja, Atene više neće biti.“ Dakle Platon je znao da čak opstanak grada Atene ovisi o učiteljima. Da li je možda pretjerao? Mislim da nije, jer i danas razvitak i napredak svakoga grada, svake društvene zajednice treba biti utemeljen na odgoju i obrazovanju djece i mladeži. Vaše priznanje meni kao učitelju i kulturnom djelatniku meni je osobno počast, ali to je ujedno i priznanje vama koji ste spoznali značaj i vrijednost odgoja , obrazovanja i općenito kulture za razvoj i prosperitet vašega grada i stoga svaka vam čast.
Budući da ste ovim počasnim priznanjem posvjedočili svoju spoznaju o značaju i vrijednosti odgoja, obrazovanja i općenito kulture, vjerujem u uspješnu budućnost Požege, vjerujem da će grad koji s ljubavlju i s ponosom nosim u svom srcu i dalje s razlogom nositi naslov Slavonske, odnosno Hrvatske Atene u Zlatnoj dolini. Hvala vam i živjeli!!
T i n K o l u m b i ć
Podsjetimo, Tin Kolumbić rodio se u Svetoj Nedjelji na otoku Hvaru 11. srpnja 1936. godine, a Dominikansku klasičnu gimnaziju završio u Bolu na Braču te Višu pedagošku školu u Mostaru.
U Požegi je živio i radio od 1965. do 1989. godine kao nastavnik hrvatskog jezika pri čemu je na mnoge generacije požeških učenika ostavio značajan trag i utjecaj. Utemeljio je Kazalište mladih u Požegi iz kojega je poniklo nekoliko poznatih hrvatskih glumaca poput Nade Gaćešić, Tomislava Rališa i Antonije Stanišić.
Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo je objavljivati svoja djela, a tijekom svog gotovo tridesetogodišnjeg života i rada u Požegi objavio je ukupno devet knjiga. Kao predsjednik Ogranka Matice hrvatske pokrenuo i uređivao književno-kulturni List Hrvatska pokrajina koji je 1972. godine nakon nasilnog gašenja Hrvatskog proljeća zbog „nacionalizma” sudski zabranjen.
Nakon odlaska iz Požege i dalje nastavlja aktivno stvarati te objavljuje brojna djela, pjesme, pripovjetke, književne prikaze. Zastupljen je u brojnim antologijama i zbornicima, a neke pjesme su mu uglazbljene. Nakon odlaska iz Požege, 1990. dolazi u Opatiju, gdje osniva i vodi književnu tribinu, a 1995. vraća se na rodni otok, u grad Hvar gdje je bio predsjednik Ogranka Matice hrvatske i urednik Matičina glasila Hanibalova luč do 1998. godine. Suradnik je Dramskog studija mladih Hvar za koji piše dramske tekstove.Višestruki je dobitnik nagrade „Drago Gervais”, a 2007. godine primio je književnu nagradu „Dubravko Horvatić” za poeziju. Član je Društva hrvatskih književnika.
Izvor: pozega.hr/ V.Milković
