Search
Close this search box.

NAŠI SUGRAĐANI Iza doktorice Ankice Musil su 42 godine rada u zdravstvu i brojna priznanja a nedavno je od Hrvatskog liječničkog zbora dobila još jedno – „Bila mi je čast služiti svom narodu”

Iza specijalistice obiteljske medicine mr. sc. Ankice Musil je 68 godina života, 42 godine radnog staža te brojna priznanja, diplome, svjedodžbe, certifikati, zahvalnice…koji se mogu vidjeti u njenoj ordinaciji u požeškom Domu zdravlja, a koji svjedoče o marljivom radu u zdravstvu, znanstvenim istraživanjima, sudjelovanju na stručnim skupovima …Dr. Musil nedavno se našla među liječnicima iz cijele Hrvatske kojima je u Zagrebu uručeno još jedno vrijedno priznanje Hrvatskog liječničkog zbora.
– Dodijeljen nam je srebrnjak i zahvala za rad i trud, što je novost, Komora je do sada dijelila povelje, odlikovanja… Iako radim na pola radnog vremena u Domu zdravlja, prepoznata sam kao liječnik vrijedan zahvale i srebrnjaka i to mi je drago. Dirljiv i emotivan trenutak zahvale i uručenja srebrnjaka osobno od prof. Luetića, uz riječi „Hvala Vam”, bili su najveća nagrada svakom prisutnom liječniku. Zaboravila sam u tom trenutku sve tegobe, dileme, ponekad očaj i bespomoćnost – kazala je dr.Musil.

Rođena Požežanka s, kako kaže, kaptolačkim korijenima, diplomirala je u Novom Sadu a raditi je počela 7.veljače 1982.godine u Požegi.
– Kao početnik, naravno, radiš svašta. I tad je, kao i sada, bio nedostatak liječnika, pa sam prošla sve bolničke odjele gdje je ‘bila rupa’ – prisjetila se dr.Musil. Tada je uslijedilo prvo ‘vatreno krštenje’.
– Trebala sam u lipnju ići na promociju no, pozvao me ravnatelj tadašnjeg OOUR-a dr.Ferdebar i pita: Kud ćeš ići na godišnji odmor? Kažem da ne znam, da ovdje još moram završiti posao a on će meni: Ti ćeš ići na more. Poslao me u pratnji 200 djece koja su iz Požege išla na ljetovanje u Prvić. Među njima je bio razred djece s posebnim potrebama, što ja tad nisam znala. Putovali smo vlakom a svi roditelji djece koja su bila na nekakvim terapijama, su mi donijeli lijekove i ja sam sirota, cijelu noć hodala po vlaku i dijelila terapiju. Najbolje je tek došlo jer su mi jedan dan učiteljice rekle da djeca imaju uši! Na osnovu priča moje majke o tome što su s ušima radili nekada, otišla sam u Šepurine i pokupovala sav petrolej. Svoj djeci sam namazala glave, onda stavila najlon vrećicu na glavu, koju su držali dva dana, a potom kupanac u more. Nisam se tog ljeta uspjela ni okupati jer, uz sve ovo, ljudi na obližnjem otoku su čuli da je došao liječnik pa su me poslijepodne brodicom prevozili na otok da i njima pomognem – ispričala je, pomalo šaljivo, dr.Musil.

Iako joj nije bilo nimalo lako, s radošću se, kaže, prisjeća i svog drugog ‘vatrenog krštenja’.
– Kad sam se vratila s mora, odem ravnatelju i pitam ga kamo ću sad jer sam sve odjele prošla? Pita on mene: A što bi htjela? U to vrijeme po zakonu je trebalo odraditi dvije godine primarne zdravstvene zaštite a onda sam mogla dobiti specijalizaciju, pa sam mu rekla da bih išla raditi u neku ambulantu da odradim te dvije godine. Kaže on: Hoćeš li onda otići u Orljavac? Što je Orljavac, pitam a on meni: To ti je tu blizu jedno selo. Obećali su mi da nakon dvije godine mogu birati koju god specijalizaciju hoću no, ostala sam u Orljavcu šest godina – ispričala je dalje dr.Musil.
Nisu to bile lake godine, morala je u pripravnosti biti 24 sata a, uz to, je držala predavanja djeci, vatrogascima, u mjesnoj zajednici…Pa ipak…- Najljepši posao koji radiš je kad si među ljudima. I nije mi bilo teško. Jednom prilikom, u 2 sata iza ponoći, zove učiteljica sa Zvečeva, gdje su se djeca išla sanjkati, i kaže da dijete ima temperaturu. Vozim fiću na Zvečevo, snijeg tako pada da ga brisači ne mogu očistiti, rub ceste ne vidim, ali sam otišla. Ili recimo, sjećam se, jednom u pola 1 iza ponoći zovu da se djed neki razbolio. Pitam da li mogu doći po mene? Doći će, kaže čovjek, ali postoji mogućnost da nam na povratku nestane benzin no, riješit će on to. Najljepše iz tog Orljavca pamtim što sam tamo uspješno porodila dvoje djece.
Po povratku iz Orljavca dr.Musil je dobila posao u Požegi i tu ostala sve do danas. Specijalizirala je obiteljsku medicinu no, nije se samo njom bavila.

– Uz sve ovo u ambulanti, bavim se i znanstvenim radom. Objavila sam 24 izvorna znanstvena rada. Znači, ja smislila, ja napisala. Surađivala sam s bivšim ministrom Primorcem jer me genetika uvijek oduševljavala. I sad još pratim neke obitelji s nasljednim bolestima. Zbog toga mi je pomalo žao što sam daleko od Zagreba, od izvora tih zbivanja – kaže dr.Musilč.

Ugovor za rad u ambulanti dr.Musil ima do kraja godine, a što će biti poslije, kaže, vidjet će. Zna da liječnika nedostaje, no, sve ovisi o tome kako će ju poslužiti zdravlje.
– Trudila sam se tijekom svog radnog vijeka, ne samo odraditi svoj posao, već u potpunosti izvršavati rad u skladu s definicijom Svjetske zdravstvene organizacije: Zdravlje nije samo odsutnost bolesti, već psihofizičko, ekonomsko i socijalno blagostanje. Zato ja mojim pacijentima govorim sve što znam i o nekakvim pravima koja imaju, uputim ih kamo trebaju ići…Kažem im: kad god imate problema, nazovite, imate moj broj. Mi liječnici smo odgojeni i učeni da služimo narodu. Kao dobitnik zahvale i srebrnjaka, a pri kraju svog radnog vijeka, mogu reći samo: Bila je čast služiti svom narodu – istakla je na kraju dr.Ankica Musil.

Tekst: V.Milković
Foto: V.Milković/ dr. A.Musilno

Vezano
Vezano
Događaji
Zadnje objave
Fotogalerija
Norijada u Požegi
Kutjevački planinari obišli Karlovačko, Samoborsko i Žumberačko gorje
Krizma u Župi sv.Terezije Avilske Požega
Duhovsko bdjenje mladih u požeškoj Katedrali
Maturanti Gimnazije Požega