U Dvorani sv. Terezije Avilske u Požegi održana je peta i posljednja korizmena tribina na kojoj je gostovao dr. sc. Tonči Matulić, svećenik Hvarske biskupije, teolog, pročelnik katedre moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temu „Crkva u službi ljudskog dostojanstva“.
Nakon molitve Anđeoskog pozdravljenja, moderatorica tribine prof. Ana Matković, voditeljica biskupijskog Obiteljskog centra »Pro vita et familia«, pozdravila je nazočne svećenike i redovnice, te sve sudionike tribine, istaknuvši da »ova tribina svojom temom ima osobit značaj u nastojanju oko dubljeg i svestranijeg promišljanja o Crkvi, time i našoj požeškoj mjernoj Crkvi, u promicanju ljudskog dostojanstva i civilizacije ljubavi. Na temelju riječi 8. Psalma da je Bog dao čovjeku vlast nad djelima svojih ruku i da je njemu pod noge sve podložio, i potaknuta riječima pape u miru Benedikta XVI. »da je ljudska osoba da bude ljubljena poradi nje same«, ustvrdila je »kako osnovni razlog dostojanstva i poštivanja ljudskog života, od njegova začetka do naravnog svršetka, jest u činjenici da čovjek od Boga dolazi i da je k Bogu upravljen.« Kazala je da na tom tragu »Požeška mjesna Crkva, okupljena brigom i pažnjom biskupa Antuna kroz dvadeset i pet godina, nastoji služiti čovjeku i njegovu dostojanstvu zauzimajući se za njegovo dobro na brojnim područjima: karitativnim i odgojno-obrazovnim djelovanjem kroz osnivanje katoličkih škola, vrtića i kolegija; materijalnom i duhovnom brigom za obitelji s mnogobrojnom djecom, kao i djelovanjem Centra „Pro vita et familia“«. Potom je u kratkim crtama prikazala životni put i znanstveno djelovanje prof. Matulića, naglasivši da su težište njegova teološko-znanstvenog rada i istraživanja: bioetika, medicinska i socijalna etika, odnos vjere i kulture te dijalog teologije i znanosti, i ustvrdivši da se radi o teologu i intelektualcu koji kritički komentira aktualna vjerska i društvena pitanja.
U svom predavanju, koje je bilo izlaganje kršćanskoga nauka o ljudskom dostojanstvu u svjetlu Drugoga vatikanskog sabora, prof. Matulić je ustvrdio da kršćanski govor o ljudskom dostojanstvu u središtu čuva i naviješta istinu o čovjeku stvorenom, kao žena i muškarac, na sliku Božju, i da otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljenja Sina Božjega u čovjeku Isusu iz Nazareta. »Sin Božji nije po svom utjelovljenju samo postao pravi čovjek, nego je on istovremeno savršeni čovjek u kojemu je ljudska narav ili čovještvo uzdignuto na veoma visoko dostojanstvo, a to je dostojanstvo Božjeg djeteta, dostojanstvo intimnoga zajedništva s Bogom trojstvene ljubavi. Naime, kršćanin je krsnom milošću i pomazanjem Duhom Svetim nanovo stvoren. Kršćanin jest novo stvorenje u Kristu, a Duh Sveti prebiva u njemu kao u hramu«, podsjetio je prof. Matulić, naglasivši da bez pobožanstvenjenja čovjeka u Kristu nema autentične humanizacije čovjeka« i da se ljudsko dostojanstvo proteže na cijelog čovjeka, obuhvaćajući ga u njegovu totalitetu. Ono se stoga proteže na sve dimenzije ljudskoga, na sve stadije ljudskog bića (od začeća do prirodne smrti) na sva egzistencijalna stanja ljudskog života i na sve ljudske djelatnosti, zvanja i profesije. Takvo poimanje ljudskog dostojanstva predstavlja vrhunski doprinos kršćanstva i Crkve cijelom čovječanstvu, neovisno o religijskim i drugim uvjerenjima pojedinaca i skupina, ustvrdio je prof. Matulić, potkrijepivši tvrdnju činjenicom da sve relevantne međunarodne deklaracije o ljudskim pravima i slobodama svoje temeljno nadahnućem i motivaciju nalaze upravo u kršćanskom shvaćanju čovjeka i njegova ljudskog dostojanstva.
Produbljujući govor o ljudskim pravima i slobodama, na čije je priznanje i poštivanje suvremeni čovjek osobito osjetljiv, predavač je kazao da ljudska prava i slobode ne proizlaze iz ljudske samovolje i nisu proizvod čovjekovih individualnih željâ i prohtjevâ, kako to, nažalost, u suvremenom društvu zastupaju određeni pojedinci i skupine, nego da proizlaze iz samog ljudskog dostojanstva i iz Božjeg nauma o čovjeku. Ustvrdio je da je utemeljenje ljudskih prava i sloboda isključivo na čovjekovoj samovolji, njegovim željama i prohtjevima odgovorno za suvremene otvorene i prikrivene agresije na čovjeka i za povrede njegova dostojanstva: od opravdanja hotimičnog pobačaja i aktivne eutanazije, preko nemara i nebrige za siromašne i marginalizirane, do opravdavanja tzv. preventivnih napadačkih ratova u kojima masovno stradavaju nevini ljudi, čemu smo upravo svjedoci u Ukrajini.
»Takve su i tolike povrede ljudskoga dostojanstva u ime ljudskih prava i sloboda da Crkva, i kad bi svaki dan ponavljala, nikad ne bi bila ni dosadna ni dovoljno glasna u isticanju istine da ljudska prava i slobode predstavljaju „šuplju frazu“ i „smokvin list“ za pokrivanje zločina protiv tolikih nevinih ljudskih bića upravo kad im se zaniječe izvor i temelj u nepovredivome ljudskome dostojanstvu kao glasniku i čuvaru autentične čovječnosti u svakom čovjeku.« Još je rekao da pred činjenicom da »kad se čovjeka sroza na komad žive prirode ili na jednu društvenu monadu, tada se i njegovo dostojanstvo srozava na vrijednost i cijenu tog komada žive prirode ili društvene monade«, Crkva treba uporno naglašavati istinu izrečenu na Drugom vatikanskom saboru da »stvorenje bez Stvoritelja iščezava« i »kad je Bog zaboravljen, i samo stvorenje postaje nerazumljivo.« (GS, 36). Drugim riječima, čovjekovo postojanje nije rezultat slijepe prirodne sile, niti je stvar ljudske odluke i društvene konvencije, nego je ono remekdjelo Božje ljubavi, i zato je autentična humanizacija čovjeka moguća samo putem i na način čovjekove divinizacije koja nam je darovana u Isusu Kristu.
Crkva nije i ne može ostati ravnodušna i spokojna pred raznim oblicima i načinima vrijeđanja i gaženja ljudskog dostojanstva u suvremenom svijetu, nego uporno i odvažno diže svoj glas u obranu onih čija su prava povrijeđena i dostojanstvo pogaženo, ustvrdio je prof. Matulić. Tvrdnju je potkrijepio činjenicom da su Petrovi nasljednici našeg doba: Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i papa Franjo neumorno promicali i promiču ljudska prava i slobode te gotovo svakodnevno ustaju u obranu ljudskog dostojanstva. Kazao je kako oni to mogu činiti »zato jer Crkva izoštrenim pogledom svoga božanskog utemeljitelja Isusa Krista s lakoćom prepoznaje i najmanje povrede ljudskog dostojanstva, naročito u nezaštićenim, ranjivim i slabim pojedincima i skupinama u svijetu«, odnosno zato što Crkva, učiteljica autentične humanosti, nastoji služiti čovjeku poput Isusa Krista koji nije došao na svijet da bude služen, nego da služi čovjeku.
U završnom dijelu izlaganja prof. Matulić je iznio nekoliko zaključnih misli o ljudskom dostojanstvu koje se mogu sažeti u tvrdnji da je dostojanstvo svake ljudske osobe bez izuzetka od prvoga do zadnjega časa njezinog postojanja: urođeno, neotuđivo, nepovredivo i apsolutno, jer je u samom Bogu usidreno i vječnom ljubavlju Sina Božjega rasvijetljeno i veoma visoko uzdignuto. Kršćanska i pastoralna praksa je stoga evanđeosko služenje ljudima s kojima se je Sin Božji poistovjetio, naročito su onima koji su slabi, osamljeni i siromašni.
Nakon izlaganja prof. Matulića uslijedila je rasprava tijekom koje su sudionici tribine predavaču mogli postavljati pitanja ili prokomentirati ono o čemu je govorio. Na svršetku tribine Robert Kupčak, voditelj Pastoralnog centra Požeške biskupije, zahvalio je prof. Matuliću za njegovo predavanje na ovoj tribini kojom se zaključuje ciklus ovogodišnjih korizmenih tribina, a svim nazočnima za sudjelovanje na ovoj, kao i na prethodnim tribinama, zaključivši susret molitvom.
Izvor: Požeška biskupija
