Kao i obično, u povodu Dana grada Požege bit će dodijeljena javna priznanja o čemu bi Gradsko vijeće trebalo donijeti odluku na sjednici idućeg tjedna. Evo tko je sve predložen:

 

 

 

Tin Kolumbić rodio se u Svetoj Nedjelji na otoku Hvaru 11. srpnja 1936. godine, a  Dominikansku klasičnu gimnaziju završio u  Bolu na Braču te Višu pedagošku školu u Mostaru. 

U Požegi je živio i radio od 1965. do 1989. godine kao nastavnik hrvatskog jezika pri čemu je na mnoge generacije požeških učenika ostavio značajan trag i utjecaj. Utemeljio je Kazalište mladih u Požegi iz kojega je poniklo nekoliko poznatih hrvatskih glumaca poput Nade Gaćešić, Tomislava Rališa i Antonije Stanišić.

      Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo je objavljivati svoja djela, a tijekom svog gotovo tridesetogodišnjeg života i rada u Požegi objavio je ukupno devet  knjiga (San o bijeloj ptici (pjesme) vl. naklada, Požega, 1976.; Igramo se (igrokazi) vl. naklada, Požega 1979.; Izgubljeno djetinjstvo (priče), vl. naklada, Požega, 1966.; Slobodan kao vrijeme (pjesme), Matica hrvatska, Požega, 1968.; Živjeli mrtvi pijetli (pjesme), vl. naklada, Požega, 1970.;  Balada o Jeleni (pjesme), vl. naklada, Požega, 1979.; Vratit ćemo snove (pjesme/igrokazi), vl. naklada, Požega, 1981.; U gradu svjetlosti (pjesme), vl. naklada, Požega, 1983.; Panonsko more (pjesme), Matica hrvatska, Požega, 1991.).

Tin Kolumbić je u Požegi 1971. godine kao predsjednik Ogranka Matice hrvatske pokrenuo i uređivao književno-kulturni List Hrvatska pokrajina koji je 1972. godine nakon nasilnog gašenja Hrvatskog proljeća zbog „nacionalizma” sudski zabranjen.

Nakon odlaska iz Požege i dalje nastavlja aktivno stvarati te objavljuje brojna djela (npr. Dobro more (pjesme), Matica hrvatska, Opatija, 1992.; U ime mira (eseji/pjesme), Školske novine, Zagreb, 1995.; Vonj murtele, duša matere (pjesme), ICR – Rijeka, 1996.; Umijeće ljubavi i smrti (pjesme), Knjigotisak, Split, 2000.; Izabrane pjesme, DHK – Rijeka, 2001.; Bašćina u šarcu (pjesme), Alfa, Zagreb, 2006.; Ljubavni brevijar (pjesme), vl. naklada, Hvar, 2008.; Šutnja nije zlato (eseji), vl. naklada, Hvar, 2010.; More, modra molitva (pjesme), vl. naklada, Hvar, 2012.; Hvar gledan srcem (proza i poezija) – vl. naklada, Hvar, 2008.; U Hvaru sam doma (proza i poezija), Muzej hvarske baštine, Hvar, 2016.; Svjetlost na vratima vremena (pjesme), Muzej hvarske baštine, Hvar, 2016.; S Hrvatskom u srcu (pjesme); Alfa, Zagreb, 2021.; Nagrada za prozu „ Dubravko Horvatić”, Hrvatsko slovo, 2021.)

Pjesme, pripovijetke, književne prikaze, eseje i druge priloge objavio je u listovima i periodici (npr. Hrvatski književni list, Omladinski tjednik, Telegram, Život, Forum, Večernji list, Školske novine, Hrvatsko slovo, Hrvatska revija, Književna Rijeka, Ognjište, Čakavska rič, Fokus, Kolo, Vjesnik, Republika, Vijenac, Glas koncila i Zadarska revija). Izvjestitelj je za Glas koncila, a bio je i dopisnik Slobodne Dalmacije.

Surađivao je u dječjim listovima Modra lasta, Radost, Smib, Cvitak, Oblutak i Prvi izbor. Otmica Helene (priče), ICR – Rijeka, 1988.; Priča o Sunčici (roman), ICR – Rijeka, 1989.; Sunčano zvono (pjesme), Naša djeca, Zagreb, 1989. Priče iz Petrova uha, Alfa, Zagreb, 1998. i Sat ljubavi (igrokazi za djecu i  mladež), Školska knjiga, Zagreb, 2004.; Majčina jabuka od zlata (pjesme o majci), Alfa, Zagreb – 2014.

Zastupljen je u brojnim antologijama i zbornicima. Pjesme su mu uglazbljene, snimljene na nosačima zvuka i uvrštene u zbirke Skladbe za mlade op. 65 (Split, 1981.) i Spavaj, spavaj, zlato moje (Zagreb, 1991.). Izbor pjesama preveden mu je na talijanski jezik i objavljen pod naslovom Vivere errando, La Sfinge – Napoli, 1983.

Nakon odlaska iz Požege, 1990. dolazi u Opatiju, gdje osniva i vodi književnu tribinu, a 1995. vraća se na rodni otok, u grad Hvar gdje je bio predsjednik Ogranka Matice hrvatske i urednik Matičina glasila Hanibalova luč do 1998. godine. Suradnik je Dramskog studija mladih Hvar za koji piše dramske tekstove.

Višestruki je dobitnik nagrade „Drago Gervais”, a 2007. godine primio je književnu nagradu „Dubravko Horvatić” za poeziju.

Član je Društva hrvatskih književnika. 

 

 

 

Željko Balog, rođen je 3. ožujka 1949. u Tomašancima, Đakovo, školovao se u Požegi i u Zagrebu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu te 1973. godine postaje stalni profesor engleskog jezika u požeškoj Gimnaziji. Izdvajajući se kao organizator, preuzeo je brigu o Kino klubu “Gimnazija”, 1988. godine prešao na novo radno mjesto predavača materinskog jezika za djecu gastarbajtera u Švicarskoj.

Posebno se istaknuo tijekom Domovinskog rata kada je kao snimatelj za Narodnu zaštitu dokumentirao ključne trenutke u Požegi, uključujući oslobađanje požeške kasarne 17. rujna 1991.  godine (snimke su kasnije predstavljene na svjetskim televizijskim stanicama). Aktivno se uključio u rad Press centra Požege, koordinirajući snimanja za televiziju i doprinoseći novinarskom izvještavanju. Gospodin Balog je također bio ključni sudionik Hrvatskog filmskog saveza, a od 1997. do 2018. bio je član Izvršnog odbora svjetske filmske organizacije UNICA-e. Osim toga, inicirao je i organizirao Hrvatski festival jednominutnih filmova, najstariji međunarodni filmski festival u Hrvatskoj, koji je postao prepoznat na globalnoj razini. Za svoj izniman doprinos tehničkoj kulturi, Željko Balog je nagrađen Državnom nagradom tehničke kulture Faust Vrančić 1993. godine. Njegova dugogodišnja predanost filmu nastavila se i nakon umirovljenja, s brojnim programima i inicijativama koje je pokrenuo, poput “Art kina” i “Požeškog filmskog tjedna”. Svoj doprinos razvoju tehničke kulture prepoznala je i Hrvatska zajednica tehničke kulture, dodijelivši mu povelju povodom 50. obljetnice. 

Zeljko Balog, uz podršku suradnika, ostavio je neizbrisiv trag u filmskoj kulturi Požege te dao veliki doprinos raznovrsnim kulturnim događanjima u Požegi. 

 

 

Georgije Diklić, rođen je 14. studenog 933. godine u Dopsinu, općina Vladislavci gdje je pohađao Osnovnu školu, a kao đak požeške Gimnazije maturirao je 1953. godine. Diplomirao je na Medicinskom i na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. 

Nakon završetka studija zaposlio se u Medicinskom centru u Požegi. Upućen je na specijalizaciju iz radiologije u Klinički bolnički centar Zagreb, a nakon završene specijalizacije 1970. godine utemeljio je Odjel radiologije u požeškoj bolnici. Georgije Diklić objavio je značajan broj radova kao prvi autor iz područja kliničke radiologije, u za to doba istaknutim časopisima. Aktivno je sudjelovao na jugoslavenskim kongresima radiologa, zatim na europskim kongresima u Beču, Parizu i Hamburgu te na svjetskom kongresu u Rio de Janeiro u Brazilu. U Požegi je organizirao Osmi znanstveni skup radiologa na kojemu je sudjelovalo 150 radiologa. Cijeli radni vijek proveo je u Medicinskom centru u Požegi i požeškoj bolnici. Kao pomoćnik ravnatelja dao je značajan doprinos u izgradnji požeške bolnice.

U vremenskom razdoblju od 1936. do 1980. godine, akademski naslov primarijus su dobila  četiri liječnika požeške bolnice među kojim je bio i radiolog Georgije Diklić, dr.med. koji su utrli put stručnom i znanstvenom radu požeške bolnice. 

Pored liječničkog poziva osnovao je kinološku udrugu u Požegi, bavio se sindikalnim radom a osobito se angažirao u kulturnom i vjerskom životu Požege i Hrvatske. Značajan doprinos dao je u organizaciji arheološkog iskapanja benediktinske opatije svetog Mihovila na lokalitetu Rudine kada je aktivno surađivao sa biskupom Đurom Kokšom, a aktivno surađuje i s Gradskim muzejom Požega u očuvanju kulturne baštine Požege.

U Domovinskom ratu bio je Predsjednik mirotvornog pokreta koji je pridonio mirnoj predaji požeške vojarne, a kao kršćanin dao je neprocjenjiv doprinos ekumenizmu u intenzivnoj suradnji s kardinalom Franjom Kuharićem, biskupom Đurom Kokšom, požeškim biskupom Antunom Skvorčevićem,  episkopom Emilijanom Marinovićem, don Živkom Kustićem, uglednim požeškim svećenicima Josipom Dumićem i Vjekoslavom Marićem te akademikom Matkom Peićem i drugima.

Kao član Republičke vjerske komisije sudjelovao je u organizaciji dolaska Pape Ivana Pavla II u Hrvatsku 1994. godine.

Objavio je nekoliko samostalnih publikacija (Iskrice duha, 2002.; Didine pjesmice, 2008.; Zavičajne ravni, 2010.; Izazovi pogleda, 2021. i Promišljanja, 2023.), a u pripremi je monografija o plemićkoj obitelji Kraljević. Pisao je o kulturi čitanja, obrazovanju, oprostu i zaboravu, o starosti i mladosti, razumu i osjećajima, vjeri i znanosti, prijateljstvu i raznim ljudskim dilemama. 

Životni put primarijusa Georgija Diklića, dr.med. je put hrabrog i dosljednog liječnika, kršćanina i humanista. Temelj njegovog životnog djela je poštivanje svakog ljudskog bića, njegovog identiteta te uvažavanje i spajanje različitosti. Svojim životom ističe jedinstvo fizičke i psihičke komponente čovjeka, frankovski im dodaje nedjeljivu duhovnu komponentu, a štamparovski dodatno i socijalnu. Istom takvom nedjeljivošću promatra i vlastiti odnos prema obitelji i zajednici, prema sredini u kojoj živi. Iako nije rođeni Požežanin, postao je prototip Požežanina, jer običan građanin želi makar mali dio njegove samosvijesti, poštenja, ponosa i mladenačke gizdavosti u devedesetprvoj godini života kojoj dodaje svoju životnu i dobnu pronicljivost. 

 

 

 

Nada Ušurić, rođena 23. studenog 1957. godine u Požegi, a svoj radni vijek od 1976. do 1996. godine provela je u tvornici Zvečevo, da bi potom deset godina radila u tvrtki Mungos kao pirotehničarka  i sve do umirovljenja 2006. godine. 

Gospođa Ušurić je bila sudionica Domovinskog rata kroz Civilnu zaštitu, a kao uspješna sportašica istaknula se svojom igrom u Rukometnom klubu Zvečevo (u tzv. zlatno doba požeškog rukometa). 

Osim rada u tvrtki Mungos bila je začetnica i jedna od osnivačica Sindikata pirotehničara koji se  izborio da se pirotehničari priznaju kao profesija i da imaju svoja prava, pogotovo u slučaju stradavanja.

Nada Ušurić dobitnica je ordena Katarina Zrinska za dobrovoljno darivanje krvi (75 puta), a sveukupno do sad, darovala je  krv 96 puta i po tome je jedinstvena na našem području.

Zahvaljujući Nadi Uršić kao i njenim radnim kolegama koji nisu razmišljali o ugrozi svojih  života, Požeško-slavonska županija je od studenog 2022. godine i službeno županija bez minsko sumnjivih područja. Ministar Božinović je u svezi navedenog uručio certifikat županici Antoniji Jozić, a gradonačelnici Pakraca Anamariji Blažević „posljednju minu“ koja simbolizira posljednju pronađenu i uništenu minu na pakračkom području na teško dostupnim obroncima Papuka.

 

IV. GODIŠNJA NAGRADA 

 

 

 Marina Mihelčić, rođena je Zagrebu, a udajom postaje Požežanka. Gospođa Mihelčić  svojih 40 godina uspješnog radnog vijeka posvetila je plesu i radu sa mladima o čemu svjedoče brojne medalje i priznanja osvojena diljem Hrvatske i u inozemstvu, a time i promociji Grada Požege na brojim međunarodnim i svjetskim natjecanjima s Požeškim mažoretkinjama, plesačima Plesnog studija Marine Mihelčić, Twirling kluba i Plesnog kluba Boa.

Marina Mihelčić započela je svoj plesni put kroz školu za klasični balet te je kao dijete često plesala u baletnim predstavama u Hrvatskom Narodnom kazalištu, da bi potom školovanje nastavila u međunarodnoj baletnoj školi u Primoštenu kod poznatog baletnog pedagoga, Oskara Harmoša i Ane Roje. U Požegu dolazi 1979. godine nakon udaje za dr. Ivicu Mihelčića, a prije nego je osnovala Plesni studio, iza sebe je imala zanimljiv plesni put. Započela ga je u Zagrebu u školi za Balet i ritmiku na Ilirskom tegu. Nakon toga je svoje obrazovanje nastavila u SAD-u, na sveučilišnom plesnom centru u Salt lake City-u. Prvi plesni počeci u Požegi započeli su 1983. godine u kojoj je tada kao jedini prisutan oblik plesnog izričaja bio folklor. Sljedeće godine gđa. Mihelčić započinje s radom u Glazbenoj školi i tada se rađa ideja o otvaranju vlastite plesne škole, te počinje držati sate plesa u sadašnjoj Sportskoj dvorani „Tomislav Pirc”, a prvo priznanje uručeno joj je od strane gđe. Silvije Hercigonja nakon nastupa u Kazalištu Trešnja.  Zaslužna je za osnivanje Požeških mažoretkinja koje su svoje nastupe okrunile brojnim medaljama te logičan slijed postaje osnivanje Twirling klub Požega koji ubrzo postao dio HOO-a, a 2007. godine Marina Mihelić postaje predsjednica Hrvatskog Twirling Saveza i vodi isti već sedamnaest godina. U međuvremenu je položila i dobila licencu za trenera i međunarodnog suca. 

Zahvaljujući gospođi Mihelčić i članovima klubova na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2021. godine osvojeno je prvo mjesto na kvalifikacijama za DWC i prvo mjesto u mažoretu, u Lignanu 2022. godine, u Plovdivu 2023. godine da bi danas požeške plesačice i plesači, s mažoretom i twirlingom našli na samom s vrhu hrvatske plesne scene. Marina Mihelčić je kroz 40 godina svojim pedagoškim radom i kreativnošću dala veliki doprinos kulturnoj sceni u gradu Požegi i zaslužni je promotor aktivnosti za kvalitetno provođenje slobodnog vremena djece i mladih.

 

 

Goran Matijević, rođen je 13. ožujka 1974. godine u Požegi, obrazovao se u Požegi, Valbadonu i Zagrebu i ima stečena zvanja inženjera riječnog prometa, diplomiranog inženjera cestovnog prometa, mastera prava – smjer sigurnost i kriminalistika, te doktora znanosti iz područja ekonomije (poslovno upravljanje u logistici), da bi 2023. godine bio izabran u nastavno-znanstveno zvanje docenta iz užeg znanstvenog područja – menadžment.

Radni vijek započeo je u realnom sektoru (Spin Valis, Požega), a od 1994. godine zaposlen je u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske gdje danas, u zvanju glavnog policijskog inspektora obavlja poslove vezane uz nadzor, planiranje i prevenciju. Inicijator je, osnivač i član aktualnog Vijeća za prevenciju za Grad Požegu kroz koje je realizirao brojne preventivne projekte (npr. projekt Lily, studeni 2023.; obilježavanje Međunarodnog dana osoba s invaliditetom; Sigurnost na bazenu, Budi navijač, ne razbijač; Siguran Lov i drugi). 

Gospodin Matijević bio je sudionik Domovinskog rata (HRVI) i nesebični je darivatelj krvi (62 puta) te je za navedeno primio odlikovanja i priznanja kao i priznanja za rad u službi i zajednici (npr. priznanje Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela za podizanje razine podrške zaštite žrtava i podrške, 2023. godine; Zahvalnica za dragovoljno darivanu krvi, zahvalnica požeškog Biskupa i sl.).

Pobornik je cjeloživotnog obrazovanja te je tijekom svog rada, organizirao i sudjelovao na više znanstvenih i stručnih skupova, edukacija, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu, proveo je više stotina edukacija iz područja prevencije u zajednici, namijenjenih skupinama od najmlađih do umirovljenika, od kojih velik broj na temu položaja i zaštite žrtava i svjedoka. 

Autor je jednog Sveučilišnog priručnika, više znanstvenih i stručnih radova te je upisan je u registar znanstvenika Republike Hrvatske i član je kluba znanstvenika udruge Presten, Zagreb. 

Doc.dr.sc. Goran Matijević, svojim radom i djelovanjem, kroz svoj radni vijek, a posebice u posljednje dvije godine nesebično se žrtvovao, zalagao, osmišljavao i provodio, te znanstveno evaluirao aktivnosti na planu prevencije nasilja i zaštite najranjivijih skupina u zajednici, na području grada Požege i Požeško-slavonske županije, što je rezultiralo brojnim dostignućima koja su imala za rezultat podizanje razine sigurnosti u zajednici, svijesti o problematici nasilja, zasititi žrtava, te podizanja stupnja prevencije na visoku razinu te je isto svrstalo Grad Požegu na kartu gradova koji dosljedno provode brojne nacionalne strategije i planove, i koji u konačnici u Požegi donose rezultate.

 

V. KOLEKTIVNA NAGRADA 

 

 

Počeci vatrogastva u požeškom kraju sežu još od staroga vijeka kada se organizacija vatrogasne službe proširila iz Rimskog carstva na njegove pokrajine. Tada se nastojalo preventivnim mjerama, organizacijom ljudi i nabavom vatrogasne opreme suprotstaviti se tada čestim požarima. U 18. stoljeću pojačana je aktivnost u obrani požara tako Marija Terezija donosi naredbu „požarnički propis“ po kojoj zemlje monarhije u čijem je sastavu bila i Hrvatska trebaju donijeti detaljan propis za svoje područje. Potaknuti naredbom, Kraljevsko vijeće Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1768. godine donosi propis „Osnova kako bi se mogli spriječiti požari u slobodnim kraljevskim gradovima i trgovištima“. Takav prvi propis za Požegu donesen je 1824. i 1834. godine. 

Grad Požegu su kroz povijest često pogađali požari i poplave. Jedan od najvećih požara u 18. stoljeću bio je 12. studenog 1779. godine kada je izgorjelo 16 kuća, 5 trgovina i Gradska vijećnica. Još jedan veliki požar dogodio se 29. travnja 1842. godine kada je izgorjelo 166 kuća, Gradska vijećnica s gradskim arhivom, franjevačka crkva s knjižnicom i arhivom, zatim županijska zgradam crkvica sv. Roka te sv. Filipa i Jakova. Kod gašenja požara sudjelovala je Gradska četa, a kod sanacije štete sudjelovali su razni dobrotvori. Osim požara i poplava, grad su pogađale i velike oluje koje su nanosile velike štete. Čuvanje grada od požara prije osnivanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva išlo je putem županijske oblasti, odnosno gradova. 

Krajem 18. stoljeća gradska uprava vodi brigu o sustavnijem vatrogastvu te izdaje „Popis sprava i oruđa protiv požara. Na poticaj gradonačelnika Stjepana Pavišića održan je 18. siječnja 1874. godine u Gradskoj vijećnici skup građana radi osnutka Dobrovoljnog vatrogasnog društva. 22. travnja  ih je potvrdila Kraljevska zemaljska vlada,  a 13. svibnja sazvana je Prva glavna skupština na kojoj je za prvog predsjednika izabran Svetozar Kušević, poznati parlamentarac i saborski zastupnik. Zastavu DVD-a oslikao je hrvatski slikar Ferdo Kikerec, s jedne strane je izradio sv. Florijana, a s druge strane grb grada Požege. Već u proljeće 1875. godine odbor nabavlja glavne vatrogasne sprave. Ubrzo su uvedeni vatrogasni tečajevi, izdaju se vatrogasna glasila, a 1884. godine povodom desete obljetnice društva gradi se vatrogasno spremište pokraj zgrade Gimnazije. Iste godine Upravni odbor sklapa sporazum s Gradskim poglavarstvom o korištenju Gradske glazbe za svoje potrebe uz godišnju naknadu. Požeško dobrovoljno vatrogasno društvo od prvih godina svoj utemeljenja sudjeluje u javnim svečanostima koje su od značaja za grad Požegu. S ciljem spašavanja života i imovine, iz godine u godinu DVD Požega sudjeluje u sve većem broju intervencija, pokazujući spremnost na velik broj nevolja koji je zahvaćao grad tijekom proteklog vremena. 

Požeški vatrogasci najstarije su vatrogasno društvo na području Požeško-slavonske županije te šesto vatrogasno društvo po starosti u Slavoniji. Uvijek na prvoj crti obrane od nepogoda nesebično spašavaju živote i imovinu. Svojim doprinosom i dobrovoljnim radom te pozitivnim primjerom posljednjih 150 godina potiču i druge na volonterski rad.