Na Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, 5. kolovoza misu zahvalnicu za Domovinu, poginule i nestale hrvatske branitelje predvodio je u požeškoj Katedrali biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu sa svećenicima iz biskupijskih središnjih ustanova i iz požeških župa. Na slavlju su među ostalima sudjelovali roditelji poginulih branitelja, članovi udruga hrvatskih branitelja, predstavnici Hrvatske vojske i policije, različitih ustanova Požeško-slavonske županije i Grada Požege na čelu s gradonačelnikom Željkom Glavićem i zamjenikom županice Ferdinandom Trohom.
Pozdravljajući sudionike slavlja biskup Antun je rekao da smo se okupili u Katedrali da bismo Bogu rekli »hvala« za Domovinu, za hrvatske branitelje i sve one koji su bili spremni žrtvovati same sebe za našu slobodu i dostojanstvo. Spomenuo je kako se 27. obljetnice vojno-redarstvene akcije »Oluja« spominjemo u 25. godini Požeške biskupije, napomenuvši kako u slučaju da Hrvatska nije postala neovisna i slobodna, zasigurno ne bi bilo ni Požeške biskupije, te da danas želi i za nju Bogu zahvaliti. Istaknuo je da danas s osobitim poštovanjem iskazujemo i veliku zahvalnost roditeljima i drugim članovima obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja. Ustvrdio je kako – unatoč tome što je u njihovoj duši možda još uvijek prisutan određeni grč zbog smrti njihovih najbližih – vjeruje da je u njima moćnija prisutnost snaga Isusove pobjede, u kojoj su osmišljene sve naše pobjede, a žrtve dobivaju punu vrijednost. Zamolio je Gospodina Isusa, čiju muku, smrt i uskrsnuće i u ovoj misi slavimo, da u nebesku proslavu primi sve poginule i preminule hrvatske branitelje, kao i sve one koji su nestali u Domovinskom ratu.
U homiliji biskup je rekao da će danas biti izrečeno puno govora o hrvatskoj pobjedi u vojno-redarstvenoj akciji »Oluja«, te da ne zna za koji će se pojedini sudionici slavlja opredijeliti, ali da je radostan što su se oni ovoga dana okupili u Katedrali slušati Božji govor, njegovu božansku riječ, u čijem svjetlu možemo shvatiti pravo značenje događaja kojih se danas spominjemo. Kazao je kako ga u prigodama kao što je današnja prati bojazan da ne bismo u svom govoru hrvatsku pobjedu u »Oluji« zbog svojih sebičnih razloga sveli na našu sitnu ljudsku mjeru, na površnu razinu, te da nam Božja riječ pomaže da se to ne dogodi. Polazeći od prvog čitanja iz Knjige proroka Nahuma, koji je živio u drugoj polovici 7. stoljeću prije Krista, biskup je ustvrdio da njegova riječ kao da opisuje »Oluju«. Naime, u prorokovo vrijeme na onom dijelu drevnoga Bliskog istoka uzdiglo se vojno i gospodarski moćno asirsko carstvo, koje je brutalnim osvajačkim ratovima podjarmilo i ponizilo mnoge narode, među kojima je bio i prorokov izraelski narod. U tim teškim okolnostima ustaje prorok Nahum te snažnim opisom asirskih vojnih pohoda i ratnih stradanja upozorava svoje sunarodnjake da ono što oko sebe vide da se događa kao posljedica politike laži i otimačine, vladavine moći i nasilja, nije sva i konačna istina. Njegov poziv: »Gledajte, preko gora već hrli glasnik koji naviješta spasenje«, kao i dvostruki poziv »Slušajte!«, bio je poticaj Izraelcima da u povijesnim događajima osluškuju i otkrivaju Boga na djelu, koji će – zato što nije ravnodušan na patnje i stradanja onih koji su ugnjetavani i progonjeni – poniziti asirsko carstvo a njegov glavni grad Ninivu razoriti, ustvrdio je biskup. Na temelju prorokovih riječi biskup je podsjetio sudionike slavlja na činjenicu da su se tijekom povijesti mnogi moćnici i velike države koje su vjerovale u moć svoga oružja i gospodarstva potrošili i nestali s povijesne scene, baš onako kako veli narodna poslovica: „svaka sila za vremena“. Dodao je kako je čovjek, koliko god on bio ponižavan, gažen i obezvrijeđivan, u Božjim očima mnogo važniji i vrjedniji od oružja i materijalnih dobara, te da Bog upravo s takvim malim čovjekom ostvaruje najsilnije povijesne preokrete.
Povezujući to s današnjim evanđeljem, koje je nastavak jučerašnjeg ulomka u kojem je Isus svoje učenike propitivao što ljudi o njemu govore, a sebe objavio kao trpećeg Mesiju koji će, nepravedno osuđen na smrt, umrijeti i potom uskrsnuti, biskup je ustvrdio kako Isus razmišlja drugačijom logikom nego li je ona ovoga svijeta, koja se oslanja na moć oružja i snagu gospodarstva. Po Isusovoj paradoksalnoj logici da se život dobiva njegovim gubljenjem u založenosti za drugoga, nikad nisu gubitnici, nego pravi pobjednici svi oni koji u najtežim situacijama znaju založiti sebe za ono što je vrijednost čovjeka i Boga, onako kako je on to na križu učinio, ustvrdio je biskup.
Produbljujući govor o ljudskom životu, biskup je naglasio da je on mnogo veća, viša, dublja i snažnija stvarnost od tjelesne, fizičke pojavnosti na ovom svijetu, te da se on očituje kao takav upravo onda kad netko slobodno polaže svoj život iz ljubavi za Boga i bližnjega. »Onoliko koliko je u „Oluji“ bilo te Isusove božanske logike, koliko je u naših branitelja bilo spremnosti – ne čuvati svoj život, nego ga položiti – toliko je osvojeno toga višeg, dubljeg, snažnijeg, božanskog života, – jer Bog je ljubav […] Kad taj isti duh spremnosti položiti se za drugoga nestane u braku, u politici, u gospodarstvu, ni politika ni gospodarstvo niti brak nisu više život, nego umiranje za nestanak«, ustvrdio je biskup. Homiliju je zaključio tvrdnjom da »ugnjetavanje i nasilje svake vrste prividno jamči sigurnost i napredak onih koji se smatraju velikima po cijenu uništavanja slabih. No, to nije istina našeg postojanja, jer nam i povijest svjedoči nestalnost ljudske moći, bilježeći mrvljenje i nestajanje političkih, ekonomskih, ideoloških carstava koja su se predstavljala (i još uvijek se predstavljaju) kao nerazoriva. Božanska pobjednička logika je drugačija: izgubiti svoj život da bismo ga dobili, potrošiti ga u služenju drugima, bez odbacivanja patnje s njime povezane, ustrajavajući u ljubavi. Tako je činio Isus, i tako je pobijedio Isus. S njime sjedinjeni tako su činili – ako ne svi, ali najveći dio naših hrvatskih branitelja – i na taj način i u tom smislu pobijedili. Kad imamo hrabrosti tako živjeti, postajemo tih ali učinkovit navještaj autentične, istinske slobode.« Odgovarajući pak na pitanje što je to istinska hrvatska sloboda, biskup je pročitao zapis jednog hrvatskog branitelja, koji mu je poslala njegova majka, u kojem ovako piše: »Bio sam daleko od tebe, tražio si me. Bio sam u smrtnoj opasnosti, spasio si me. Bio sam u beznađu, rasvijetlio si mi put. Bio sam umoran od beskrajnih vapaja, odgovorio si mi…Sada znam da me uvijek ljubiš, moj Bože, zauvijek ću pjevati tvojoj ljubavi.« Biskup je poželio poginulim i preminulim hrvatskim braniteljima vječni mir u toj ljubavi kojoj su vjerovali i iz koje su položili živote za svoju Domovinu. Isusovu pak Majku, čiji spomendan danas slavimo, zamolio je da bdije nad svakim od njih u vječnosti, približava im ljubav njihovih majki i cijele Domovine, koja jedino može dobro poštivati svoje branitelje kad im uzvraća ljubav za ljubav, poštovanje za poštovanje.
Nakon svete pričesti biskup Antun predvodio je Molitvu Blaženoj Djevici Mariji za Domovinu. Na svršetku misnog slavlja pozvao je sudionike da naše poginule i preminule hrvatske branitelje uvijek povjeravaju Bogu živome, Isusu Kristu, pobjedniku nad smrću, da u njem nađu svoj mir. Također ih je potaknuo neka spominjući se prošlih teških događaja u njihovim srcima ne prevlada mrak, te je poželio da im Bog podari svjetlo u srcu da mogu pravo spoznati kako on kroz muku i smrt vodi k pobjedi uskrsnuća. Slavlje je završilo pjevanjem himne “Lijepa naša domovino”.