Najčitanije

  • Fotogalerije

    U POŽEŠKOJ KATEDRALI Svetkovina Krista Kralja svega stvorenoga

    Na svetkovinu Isusa Krista Kralja svega stvorenog, 20. studenog požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima djelatnima u središnjim biskupijskim ustanovama i požeškoj Župi sv. Terezije te brojnim vjernicima, napose mladima predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali. U uvodnoj riječi biskup je podsjetio sudionike slavlja da današnjom nedjeljom Krista Kralja svega stvorenog završava liturgijska godina. Kazao je kako Crkva ovom svetkovinom svjedoči vjeru da je cijela stvorena stvarnost, djelom Božjim u Isusu Kristu, oslobođena ropstva prolaznosti i smrti, određena za puninu postojanja. Pozvao je sudionike slavlja da Isusu Kristu, koji je ključ razumijevanja i smisla svega stvorenoga, dadnu slavu, čast i hvalu, te da nastoje oblikovati svoju svakodnevicu – ne po onome što mediji zastupaju – nego u vjeri da je naša sudbina Isus Krist, pobjednik nad smrću.


    U homiliji biskup je s kandidatima za svetu potvrdu i drugim nazočnim mladima zapodjenuo razgovor o Svjetskom nogometnom prvenstvu koje je danas započelo u Kataru. Kazao je da nogomet, kao uostalom i sve druge sportove, s jedne strane možemo promatrati kao stvarnosti u kojima pojedini sportaši i sportske ekipe na sasvim određeni način isprobavaju tko je od njih jači i moćniji, u uvjerenju da pobjeda pripada upravo takvima. Napomenuo je kako je navedeno polazište problematično, jer tamo gdje nastupa sila, moć i nasilje, sport prestaje biti plemenita vještina. To se događa i u društvu kad sila postane put kojim se želi nadvladati drugoga, a „ravnoteža straha“ gomilanjem oružja priprema ratove, poput onog koji već mjesecima traje u Ukrajini. U ratu se napadači i branitelji međusobno nadmeću čije je oružje moćnije, jedni drugima nanose nasilje, oduzimaju živote, razaraju gradove, energetsku i drugu infrastrukturu, ustvrdio je biskup. Istaknuo je kako mu se osobno više sviđa kad se nogometu i drugim sportovima pristupa s polazišta požrtvovnosti i nesebičnosti, gdje pobjeđuje onaj koji se drži pravila igre, cijeni onoga s kojim se nadmeće, ne gledajući u njemu neprijatelja kojeg treba poniziti ili čak mrziti, nego suparnika kojeg treba poštivati i očitovati svoju dobrohotnost i ljubav. Kazao je da će stoga navijati da Svjetsko nogometno prvenstvu u Kataru bude sportska smotra požrtvovnosti, plemenitosti i međusobnog poštovanja.


    Povezujući ovo „nogometno“ razmišljanje sa svetkovinom Krista Kralja, a u kontekstu suvremene „ravnoteže straha“ koja se u najvećoj mjeri održava oružjem, i to onim najpogubnijim, nuklearnim, ekonomskom i drugim moćima, biskup je ustvrdio kako sve to pred nas stavlja presudno pitanje tko ili što zapravo vlada ovim svijetom. Dok nam se kao odgovor nameće da svijetom vlada onaj tko ima nadmoćnije oružje ili gospodarstvo, onaj tko može primijeniti veću silu protiv drugoga, naviještena Božja riječ ove svetkovine svjedoči nam da je najveća ona moć koju je Bog primijenio na naše ljudsko stanje u Isusu Kristu. Tumačeći o kakvoj je moći riječ, rekao je: »To nije moć nasilja, ni moć ravnoteže straha, niti bilo čega drugoga što ljude plaši i razdvaja, nego je to božanska moć koja ljude povezuje, zbližava i uzdiže na razinu dostojanstva koje im može dati Bog. To je moć božanske ljubavi. Tamo gdje je prisutna ljubav, na djelu je najveća moć«. Biskup je dodao da ne vjerovati u tu Božju moć znači opredijeliti se za gubitništvo. Rekao je kako smo mi ljudi bića ranjena zlom i negativnošću, i kako u nama i oko nas postoje centrifugalne sile zla koje ne znamo do kraja definirati niti kamo nas konačno nose, ali osjećamo kako nas razdvajaju i razdiru, vuku u smrtnu zonu postojanja. Podsjetio je da svakodnevno osjećamo kako nam u politici, gospodarstvu, ali i u našim obiteljima te sile onemogućuju da stignemo do nekog smislenog cilja.


    Biskup je kazao kako sveti pisac u današnjem prvom čitanju iz Druge knjige o Samuelu opisuje kako su predstavnici izraelskih plemena uspjeli nadvladati konkretnu posljedicu djelovanja spomenutih sila u Božjem izabranom narodu, koji je dugi niz godina bio razdiran međusobnim podjelama i svojevrsnim građanskim ratom između pobornika kralja Šaula, koji se iznevjerio Bogu, i pobornika vjernog Božjeg sluge Davida, kojega je Samuel po Božjem nalogu pomazao za novoga izraelskog kralja. Oni dolaze kralju Davidu u Hebron s porukom da ga prihvaćaju kao jedinog legitimnog kralja nad svim Izraelom i sklapaju s njim savez, ne da bi bili moćni protiv neprijatelja, nego da kao narod budu ujedinjeni, međusobno povezani u zajedništvu poštovanja i plemenitosti. Naglasio je kako u riječima, kojima su plemenski starješine sklopili savez s Davidom: »Ti si naš a mi smo tvoji; mi smo od tvojih kostiju i mesa«, odzvanjaju riječi kojima je Adam ushićeno opisao Evu koju je Bog oblikovao iz njegova rebra: »Evo kostiju od mojih kostiju i mesa od mesa mojega«. Još je biskup rekao da je snagom tog saveza David bio kralj koji je vladao u strahu Božjem, ne kako bi iskazivao svoju ljudsku moć, nego omogućujući Bogu da on u svom narodu bude moćan svojim spasenjem. Na svoj način predoznačio je budućeg Mesiju, Isusa Krista u njegovu spasenjskom poslanju.

    ž
    Njega nam predstavlja sv. Luka u naviještenom evanđeoskom ulomku, uvjeravajući nas kako Isus ostvaruje najveću moć upravo u trenutku dok nepravedno osuđen i ponižen, viseći razapet na križu s natpisom „Isus Krist kralj židovski“, postaje predmet poruge glavara svoga naroda, vojnika koji su ga mučili, svjetine koja se naslađivala njegovim mukama, pa čak i jednog od dvojice zločinca koji su zajedno s njime bili razapeti. Biskup je ustvrdio kako je najljepši podatak u tom dramatičnom prizoru da je raskajani razbojnik, prekorivši onog drugoga, jedini prepoznao da Isusova smrt nije sramotna nego moćna smrt u kojoj je progovorilo beskrajno Božje milosrđe i ljubav koja ne može umrijeti, i da mu je zato Gospodin Isus na njegovu molbu: »Sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje!« odgovorio: »Zaista, kažem ti, još danas ćeš sa mnom biti u raju.« Pozvao je sudionike slavlja da i oni poput raskajanog zločinca u Isusovoj ljubavi koja sebe polaže za nas prepoznaju Božju moć kojom je pobijedio sve naše nemoći, i onu najveću koju nazivamo smrt. Tako je Bog u Isusovu križu uspostavio svoju najveću pobjedničku moć i u njoj konačnu sudbinu čovjeka i svijeta, naspram ljudskih pokušaja da nasiljem, ponižavanjem i ubijanjem drugih osiguraju neke svoje pobjede koje su u konačnici gubitništva. Konačna pobjeda bit će Božja, pobjeda njegove ljubavi u Isusu Kristu na križu, u njemu je istinska budućnost svijeta, smisao svega stvorenog, kazao je biskup.


    To je razlog zbog kojeg nas sv. Pavao u drugom današnjem čitanju iz Poslanice Kološanima najbiranijim riječima uvjerava da je taj Isus Krist, koji je na križu umro za nas, Sin ljubavi Očeve u kome je sve stvoreno na nebu i na zemlji, i u kojem je konačna sudbina ljudi i svega stvorenog svijeta. Biskup je upozorio na inzistiranju Pavlovu kako je sve stvoreno u njemu: i na nebu i na zemlji i pod zemljom i da je sve u njemu preobraženo te je on Svevladar koji služi oslobođenju i punini svega postojećeg. Zaključio je da ovom svetkovinom ne slavimo kralja koji na nama vježba neku svoju ljudsku moć, nego Onoga koji u sva stanja naše ranjenosti zlom, negativnošću i smrću ulazi najvećom božanskom moći, ljubavlju jačom od smrti. Stoga naziv ove svetkovine nije tek „Krist kralj“, kako se nepotpuno i netočno može naći na nekim kalendarima i u nekim tvrdnjama, nego „Krist Kralj svega stvorenoga“, jer je on ključ smisla čovjeka i cijelog svemira, kazao je biskup. Poručio je sudionicima slavlja kako želi zajedno s njima Isusu Kristu, Kralju s križa iskazati poštovanje, čast i hvalu, te mu reći da ga volimo i da mu povjeravamo sebe, jer vjerujemo da je u kraljevstvu njegove ljubavi, pravednosti, plemenitosti, radosti i mira sva nada svijeta mimo i protiv svih oružja, svih sredstava straha koje je čovjek smislio. Homiliju je završio molitvom hvale Kristu Kralju: »Gospodine Isuse, tebi i danas iskazujemo svoje povjerenje; tebi i danas povjeravamo svoju sudbinu, jer ti si istinska naša nada, nada svakog čovjeka, sve zemlje i sveg svemira. Bila ti čast i slava u vijeke vjekova. Amen.«


    Na svršetku misnog slavlja biskup je pozvao sudionike neka se navijajući da hrvatski nogometaši pobjeđuju u utakmicama svjetskog prvenstva sjete kako ima daleko važnije „navijanje“ za ono što smo u Isusu Kristu prepoznali kao natjecanje za pobjedu Boga koji je Milosrđe, Dobrota i Ljubav. Poželio im je da bude blagoslovljeno sve što će narednog tjedna u tom duhu nastojati činiti.

    Izvor: Požeška biskupija

    Mudra izreka

  • “Tko nikad ne putuje, živi život pun predrasuda” (Carlo Goldoni)

  • Najnovije

  • Program Kazališta u veljači