U povodu Dana branitelja grada Požege i 32. obljetnice osnivanja 63. A samostalne bojne ZNG Požega, grad Požega i Udruga 63. A samostalne bojne ZNG Požega, organizirali su u dvorani Sv. Terezije Avilske u Požegi predavanje doc. dr. sc. Julije Barunčić Pletikosić voditeljice odjela za znanstveno istraživanje Domovinskog rata Hrvatsko memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata s temom: ”Uloga Svete Stolice u procesu međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske i tijekom Domovinskog rata.”
Doktorica Barunčić Pletikosić, doktorirala je 2014. godine s temom: Katolička crkva u Hrvatskoj 1991.-1995.: stavovi, djelovanja, stradanja na Hrvatskom studijima u Sveučilišta u Zagrebu. Viši je arhivist, znanstveni je suradnik, a u naslovno-nastavnom zvanju docent, te kao vanjski suradnik od 2014. predaje na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta na kolegijima moderne hrvatske povijesti i Domovinskog rata.
Objavila je jednu autorsku knjigu i više znanstvenih radova u stručnim i znanstvenim publikacijama, napisala je nekoliko poglavlja u knjigama na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku, urednica je 18 knjiga s tematikom iz Domovinskog rata te je sudjelovala na više od trideset domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. U pratnji doktorice Barunčić, bio je njen kolega, znanstvenik iz HMDCDR dr. sc. Natko Martinić Jerčić, koji studiozno radi na Monografiji 123. brigade HV Požega.
Predavanju su bili nazočni mnogobrojni učenici i profesori Gimnazije Požega i Katoličke gimnazije predvođeni svojim ravnateljima, novom ravnateljicom gimnazije prof. Anitom Katić i profesorom Ivanom Bedeničićem. Predavanje su pratili i predstavnici županije Požeško-slavonske dožupan Ferdinand Troha a ispred domaćina grada Požege, Pročelnica za društvene djelatnosti Maja Petrović koji su se obratili prigodnim riječima nazočnim prije početka predavanja. Također na predavanju su bili nazočni predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva obrane, predsjednik koordinacije Udruga proisteklih iz Domovinskog rata Pož-slavonske županije te zainteresirani hrvatski branitelji i ostali građani.
Doktorica Barunčić između ostalog prikazala je kroz prezentaciju i niz činjenica vezanih za ovu značajnu diplomatsku operaciju koje možete pročitati u ovom sažetaku;
”Datum 15. siječnja 1992. jedan je od najznačajnijih u novijoj hrvatskoj povijesti jer nakon što je proglasila samostalnost i raskinula državnopravne veze s Jugoslavijom, Republika Hrvatska toga dana postigla je međunarodno priznanje svoje suverenosti i samostalnosti od država tadašnje Europske zajednice te Austrije, Malte, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Švicarske i Kanade.
Prije toga, do kraja 1991. Hrvatsku su priznale Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija, Island i Estonija, a dva dana prije službene objave priznanja, 13. siječnja 1992. Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, te dan ranije San Marino.
Kada je nakon širenja velikosrpske agresije na Hrvatsku u ljeto i jesen 1991. postalo jasno da do rješavanja međunacionalnih sukoba neće doći mirnim putem, Sveta Stolica zauzela je jasan stav zagovaranja priznavanja samostalnosti i suvereniteta Hrvatske i Slovenije, a kasnije i ostalih jugoslavenskih republika koje su se voljom svojih građana na referendumima izjasnile za samostalnost. No, međunarodna zajednica i velike sile željele su očuvati jugoslavensko jedinstvo, bojeći se kako bi raspad Jugoslavije mogao utjecati na druge višenacionalne države u Europi.
Hrvatska je stoga uz obrambeni rat, u vrijeme druge polovice 1991. morala voditi i diplomatsku bitku za međunarodno priznanje. Za njezin pozitivan ishod bila je iznimno važna međunarodna Arbitražna komisija utemeljena od Vijeća ministara Europske zajednice radi pravne pomoći Konferenciji o miru u Jugoslaviji u rujnu 1991., poznatija kao Badinterova komisija, jer je na temelju mišljenja Komisije o spornim pravnim pitanjima zaključeno, između ostaloga, da se Jugoslavija nalazi u procesu raspada i da nasilna promjena postojećih granica ne može proizvesti pravne učinke. Upravo na temelju tih i drugih mišljenja donesena je odluka o priznavanju samostalnosti Hrvatske i Slovenije.
Uz to, važan dokument za završetak procesa međunarodnoga priznanja bio je Memorandum o priznavanju neovisnosti i suvereniteta Hrvatske i Slovenije koji je Sveta Stolica 26. studenoga 1991. uputila međunarodnoj zajednici, pozivajući se na načela međunarodnoga prava te na odredbe jugoslavenskoga Ustava iz 1974. koji je predviđao pravnu mogućnost odvajanja svake pojedine republike od federacije. Nakon toga ministri vanjskih poslova država EZ-a u Bruxellesu su 16. prosinca 1991. usvojili i potpisali Deklaraciju o Jugoslaviji koja je sadržavala odluku o priznavanju novih država, nakon čega je i Sveta Stolica potvrdila svoj stav o priznavanju, a potom je to obznanila i Njemačka koja je također uz Svetu Stolicu u to vrijeme imala iznimno važnu ulogu u međunarodnom priznanju.
Razloge takvoj odluci i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske te skoroj uspostavi diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom (već u veljači 1992.) treba ponajprije tražiti u nastojanjima pape Ivana Pavla II. da se što prije zaustave ratni sukobi i teške posljedice rata u Hrvatskoj.
Diplomatske aktivnosti i mirovne inicijative pape Ivana Pavla II. i Svete Stolice nastavile su se i nakon siječnja 1992, a vatikanski predstavnici i sam Papa i dalje su se snažno i gotovo svakodnevno zalagali za prestanak rata na području Hrvatske kao i Bosne i Hercegovine.
Naklonost Ivana Pavla II. hrvatskom narodu, njegova ustrajna i snažna angažiranost u traženju zaustavljanja sukoba, kao i snažna diplomatska aktivnost Svete Stolice vrhunac takvoga odnosa i politike doživjele su prvim (od ukupno tri) posjetom pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj 10. i 11. rujna 1994. godine.”
Tekst: M.Kalan
Foto: pszupanija.hr
