U SKLOPU PROJEKTA „SVI NA PLESNU PREDSTAVU” U Požegu dolazi renomirani zagrebački ansambl s predstavom „Okvir”

Umjetnička organizacija Plesna radionica Ilijane Lončar nastavlja niz gostujućih profesionalnih plesnih predstava u Požegi u sklopu projekta “Svi na plesnu predstavu” podržanog od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
29. rujna 2023. (petak) s početkom 20 sati u Gradsko kazalište Požega dolazi plesna predstava “OKVIR”, Zagrebačkog plesnog ansambla.
Ulaznice po cijeni od 7 EUR možete rezervirati na www.ilijanaloncar.hr ili na broj 098 884 057 te ih podići sat vremena prije izvedbe na blagajni kazališta.
U predstavi plešu: Luna Lilek, Silvija Musić, Endi Schrötter i Karlo Topolovec.
Autori koncepta su Borna Babić i Davide Belotti (ujedno asistent koreografa), a glazbe Nenad Kovačić i Nils Peschanski. Scenografiju i kostimografiju potpisuju Zdravka Ivandija Kirigin i Ana Mikulić, oblikovanje rasvjete Saša Fistrić, fotografiju Jelena Janković, a grafičko oblikovanje Vladimir Končar. Kostime je izradila Marija Fiket, a scenografiju Krunoslav Ozimec.

O koreografu:

Borna Babić plesni je umjetnik iz Rijeke, diplomirao je na cijenjenoj nizozemskoj plesnoj akademiji Codarts Rotterdam, a posljednjih nekoliko godina pleše u svjetski poznatoj plesnoj kompaniji Ultima Vez / Wim Vandekeybus u Bruxellesu u Belgiji.

O predstavi:

Kao polazište za umjetnički proces odabrano je propitivanje pojma narcizma – u kojoj mjeri je narcizam prisutan u društvu i pojedincu, koliko je u različitom opsegu dio naše svakodnevice – u suvremenom društvu u kojem smo svi opterećeni sami sa sobom? Inspiraciju za rad koreograf i autor predstave Borna Babić pronalazi u knjizi Narcizam: poricanje istinskog sebe američkog psihoterapeuta Alexandera Lowena, a o radu kaže: Oduvijek me zanimala ta kontradikcija između narcističkog i skromnog, a koja je, uvjeren sam, u svima nama. Kad i kako odabiremo jednu od te dvije vlastite strane, što ih aktivira i jesu li ti prijelazi svjesni. Puno sam se puta susretao i prepoznavao u sebi i drugima te dvije pozicije te sam ih poželio dublje razumjeti.
U ovom nultom vremenu, vremenu praznog hoda, u vremenu podijeljenosti i odijeljenosti, jesmo li uopće još sposobni biti skupa? Shvaćamo li prisustvo drugog/ drugih – njihovo djelovanje i odluke – bilo kako drukčije osim kao smetnju ili povod za natjecanje? Zarobljeni strahom, vrhovnim krvnikom naše slobode, krećemo se kroz prostor-vrijeme poput automata u vlastitim mikrouniverzumima, u izbjegavanju drugih, ili pak povremenom mehaničkom sinkroniziranju na točki zajedničkog kratkotrajnog interesa.
Takva se konstelacija, međutim, ne može održati. Kolektivni organizam u kojem svaki pojedinačni element nema svijest o međusobnoj povezanosti i suovisnosti dolazi do iscrpljivanja, jer nema životvornog protoka. Raspad je neminovan, a time i promjena.

 

 

Raspad. Promjena. Reset.
Što dalje? U prostranstvu varijanti, u paralelnim dimenzijama različitih scenarija, postoji prvi korak koji je stvaranje novog okvira.
Okvir je omeđivanje. Svođenje. Definiranje teritorija. No, paradoksalno, okvir je i prostor sagledive slobode. One koja zove da joj se pogleda u oči. Da se pobjedi strah, utiša pobjesnjeli ego.
Taj put nije linearan. Ego se previše odomaćio u ljudskim bićima i odavno nas uvjerio da je on naš identitet. S egom se ima toliko toga izrazgovarati, ne birajući sredstva, čak i nasilna. I opet paradoks: razgovarajući s drugima, najviše saznajemo o sebi, vlastitom egu i njegovim koordinatama. A kada se spozna da je ego dijete straha, svakoga od nas, onda srce zna da ga može umiriti.
Okvir je mogućnost odučavanja i ponovnog učenja lekcije zvane Biti čovjekom.
Katarina Pejović
Izvor: UO Plesna radionica Ilijane Lončar

Vezano
Vezano