Vladimir Englman bio je jedan od troje zastupnika općine Slav.Požega u prvom višestranačkom Hrvatskom saboru. Svoja sjećanja na vrijeme međunarodnog priznanja RH ispričao nam je u slijedećem razgovoru:
* Bili ste saborski zastupnik i vjerojatno ste imali više informacija od običnih građana pa, da li ste znali kad će biti priznanje, kako ste saznali za to 15.siječnja…?
– Da, kao saborski zastupnik bio sam u žiži zbivanja, imali smo sastanke po odborima a onda, i po kuloarima se pričalo…psihoza je bila takva da smo znali da se priznanje sprema al’ smo se svi pitali – kad? I onda je to prvi još 19.prosinca učinio Island. Njemačka je najavila priznanje tada ali s odgodom do 15.siječnja. Dva dana prije zemalja Europske zajednice, priznao nas je i Vatikan. Sjećam se, tog 15.siječnja bio sam u Novom Zagrebu, išli smo na neku večeru…u automobilu nisam slušao vijesti pa nisam znao što se zbiva, a onda sam izašao van….a ono, puca se sa svih balkona, vriska, zastave se viore…poslije smo gledali televiziju a ono se objavljuje: priznali nas ova država, priznala nas ona…Za sve nas u Saboru – to je bilo ono što smo htjeli! Teško je opisati taj osjećaj ponosa i sreće. Kao što sportaši kažu: teško je opisati osjećaj kad osvojiš nešto ili dobiješ medalju tako je i za nas: to je bila pobjeda koju smo čekali od 30.svibnja 1990.godine kad je konstituiran prvi višestranački Sabor.
Teško je to danas možda nekome shvatiti, možda se nekome i čini da smo brzo nakon tog 30.svibnja došli do međunarodnog priznanja ali… najprije smo imali ‘balvan revoluciju’, pa krizni štabovi, pa rat…., Ja sam u to vrijeme bio na puno sastanaka, pa i s bivšim Predsjednikom Tuđmanom, naime, tada sam radio na relaciji Zagreb – Slovenija, radio sam na nabavi oružja, odnosno povratu oružja teritorijalne obrane koje je tamo bilo skladišteno..kroz sve to, imao sam određene informacije što se priprema ali, kad se priznanje dogodilo, to je bio neopisiv osjećaj ushićenja i pobjede.
* Tko nam nije bio sklon, koja se zemlja opirala našem priznanju?
– Takve informacije nemam, s takvima se vodila ‘tiha diplomacija’ u uskom krugu ljudi ali smo redovito znali tko je uz nas. Naravno, Vatikan, Njemačka, pa zemlje koje su se borile za nezavisnost kao i mi kao npr. Slovenija, baltičke zemlje i druge koje su se otcijepile od Rusije…U toj cijeloj priči oko međunarodnog priznanja jedna se stvar malo spominje. Naime, zna se da Njemačka nakon drugog svjetskog rata nije mogla imati vojsku a nitko nije rekao koliko smije imati policije. U Hrvatskoj nismo imali u početku vojsku ali smo imali policiju, u Požegi je bilo preko 400 rezervnih policajaca, i to nam nitko nije mogao osporavati. U trenutku međunarodnog priznavanja vi možete formirati vojsku, vi ste sad službeno država i na drugi način možete djelovati, iako smo mi i ranije sve pripreme napravili i čekali smo službeno priznanje. Opet da se izrazim sportskim rječnikom: – slomila se utakmica i ideš ka pobjedi. Jest, da je pobjeda krvavo plaćena stradavanjem branitelja ali, nakon međunarodnog priznanja se ‘vidjelo svjetlo na kraju tunela’.
* U minulih 30 godina primljeni smo u Ujedinjene narode, NATO, Europsku uniju…po vama, gdje smo sada, da li se moglo više?
Mlada država kao i dijete – mora učiti. Učimo još demokraciji, to je jedna stvar. Druga stvar, mi smo narod koji vrlo brzo zaboravlja. Mi danas pričamo o potresu na Banovini, u Zagrebu, pa o obnovi…Zaboravlja se da smo mi nakon rata morali obnoviti cijelu Hrvatsku. Porušeni gradovi, porušena infrastruktura, uništeno gospodarstvo…i sve je to trebalo graditi ispočetka. Mi ne želimo priznati koliko je zapravo od rata napravljeno. Pogledajte samo naš Pakrac, pa Lipik…kako su izgledali a kako izgledaju sada? Sve je to trebalo izgraditi. Iskreno, kad se okrenem i pogledam iza sebe što je napravljeno u tom periodu: napravljeno je strahovito puno. To je činjenica i od toga se ne može pobjeći. Netko će reći kako je standard građana nizak no, pitanje je kolika su naša očekivanja? Da li su realna? Ajdemo se vratiti u 90. i prisjetiti se recimo, kakve smo automobile imali a kakve imamo sada. Bilo je perioda kad su Vlade možda napravile premalo ali, isto tako, pitanje je koliko mi imamo informacija u kakvim je to uvjetima bilo. U ovom trenutku, ja sa s nekim stvarima možda i ne slažem, površinski gledano, ali kad se malo dublje ‘zakopa’, činjenica je da Hrvatska u ovom trenutku ipak ide naprijed. I strašno me smeta kad netko kaže: lošiji smo od Bugarske. Ja sam prije dva mjeseca bio tamno: to je zemlja koja je stala u vremenu, nemoguće ih je uspoređivati s nama. To su paušalne ocjene jer ne želimo sami sebi priznati da smo otišli daleko naprijed.
Tekst i foto: V.Milković
