Uz blagdan Svetog Vida koji pada nadnevka 15. lipnja, a povodom 20-te obljetnice obnove kapele Sv. Vida na Požeškoj gori, prisjećamo se ovog kršćanskog mučenika, kao i same obnove kapelice. Kako povijesni zapisi, tako i legende, danas nam kazuju da je Sveti Vid rođen na Siciliji krajem 3. stoljeća, te mučen i ubijen u Rimu, za cara Dioklecijana oko 305. godine, i to nakon što je učinio nekoliko čudesnih ozdravljenja, spasivši pri tome čak i život careva sina. Njegov kult, naglo se počeo širiti Europom, još oko 6. stoljeća, da bi u južno slavenskim zemljama poprimio novu dimenziju – prelaskom Slavena na kršćanstvo, ime Svetog Vida jako ih je podsjećalo na stari poganski kult Sventovida, pa su njemu u čast crkve i kapelice građene na uzvisinama, sa kojih se smatralo da Sveti Vid “sve vidi”. Stoga je, posebice u hrvatskih krajevima, Sveti Vid bio zaštitnik očiju tj. ljudskog vida. U pomoć su ga zazivali oboljeli od padavice, histerije ili opsjednutosti, dok se njegova zaštita molila za vrijeme grmljavine, oluje, požara, neplodnosti, ili kad bi trebalo izvesti neke teške zadaće. Kao svoga zaštitnika Svetog Vida i danas slave apotekari, podrumari i gostioničari, vinogradari, pivari, i glumci.
Kapelica Svetog Vida, na Požeškoj gori iznad grada Požege, i danas stoji na brijegu koji od davnina nazivamo Mizerovac, ali se u uobičajenom govoru Požežana posljednjih pola stoljeća Mizerovac rijetko spominje. Kad netko krene pješke, ili vozilom, put spomenutog brijega, samo kaže “idemo na Sveti Vid”, pri tome misleći na čitavo vinorodno područje Požeške gore, na kojemu se nalazi i sama kapelica Svetog Vida.
Smatra se da je ovdje kapela prvi puta izgrađena već nakon povijesne bitke na Sokolovcu, i izgona Turaka iz Požege, samim početkom 18. stoljeća, te na istome mjestu i danas stoji. Ovdje Požežani hodočaste naročito na Dan Svetog Vida, zaštitnika okolnih vinograda i vinogradara, kao i 12. ožujka svake godine, kada pucnjima iz mužara i topova proslavljamo požeško Grgurevo! Kapela je u samom početku bila napravljena od drveta, dok je u današnjem obliku obnovljena 1884. godine. U vrijeme nakon 2. svjetskog rata, kapela je bila zapuštena i sve više je propadala, vapila je za detaljnom obnovom, koju je dočekala prije 20 godina!
Naime, godine 2000. formirano je „Povjerenstvo za obnovu kapelice Svetoga Vida“ na Požeškoj gori, predvođeno od Ante Brkića, tadašnjeg ravnatelja požeškog Doma umirovljenika, kojemu su se pridružili velečasni Matija Juraković, vinogradari Josip Jurković i Ivica Ajanović, bivši požeški gradonačelnik Dragutin Štirmer, kao i mnogi drugi Požežani, čijim je zalaganjem, kao i uključivanjem šire zajednice, prikupljen veliki novčani iznos dostatan za obnovu kapele. U povjerenstvu se prilično brzo okupilo dvadesetak naših sugrađana, koji su se redovito sastajali svakoga utorka u prostorijama Doma umirovljenika, i raspravljali o prikupljanju sredstava, načinu i tempu obnove kapelice Sv. Vida. Sama kapela tada je bila zarasla u visoku šikaru, zidovi su se urušavali, i na samome početku bilo je upitno da li ju treba obnavljati, ili čak rušiti i ponovo izgraditi.Jedna od prvih odluka povjerenstva bila je vezana uz prikupljanje sredstava za obnovu same kapelice. Na prijedlog gospodina Brkića članovi povjerenstva zajednički su izabrali gospodina Jozu Jurkovića za predsjednika povjerenstva. On je također predložio da minimalni iznos sponzorstva ne bude manji od 10.000 kuna, što je povjerenstvo također prihvatilo. Povjerenstvo se sastajalo pune dvije godine, I u tome periodu prikupljeno je oko 50.000 eura za obnovu kapele, što je sve uplaćeno na žiro račun Župe Sv.Terezije Avilske koji je otvoren posebno za ovu priliku. Prvi donatori bili su Krešimir Brkić, profesionalni nogometaš NK Osijeka i magistra Stela Škoko. Tvorac idejnog rješenja obnove kapelice, koji je radio nacrt i unutrašnje uređenje, te projektirao I unutrašnji namještaj bio je Milko Pucner. Izvođač radova bila je Presoflex gradnja iz Požege, te nekoliko požeških obrtnika, i radovi su trajali skoro dvije godine.” Svi izvedeni radovi kao I nadzor plaćeni su u cijelosti, nakon čega je na računu preostalo još nešto sredstava, koja su ostavljena Župi za druge potrebe. Nakon detaljne obnove kapele, u nju je postavljeno zvono, koje je darovala obitelj Stjepana Galića. Spomenimo još i to da ovo povjerenstvo nije imalo nikakve veze sa probijanjem puta preko Biskupijskog zemljišta pored kapele.
Izvor: Dražen Muljević
