Dan državnosti te posljednju subotu u svibnju , planinarke i planinari HPD Gojzerica Požega proveli su u Gorskom kotaru. Ranom zorom vodič Stjepan Lovrenčić, kombijem prikuplja ekipu po cijelom požeškom kraju te nakon što i zadnji planinar, naš službeni vozač, ubacuje svoje štapove u prtljažnik, krećemo na zapad.
Prvu jutarnju kavu i brifing odrađujemo u Mrkoplju iz kojeg hvatamo pravac Tuk Vojni te kroz Matić poljanu makadamskom cestom stižemo do polazišne točke za naš uspon. Prvi dan je bio rezerviran za obilazak Bijelih i Samarskih stijena koje su zbog svoje biološke raznolikosti, izvanrednih geomorfoloških osobina te znanstvene i ekološke vrijednosti, 1985. godine proglašene strogim rezervatom. Već nakon par koraka složno smo potvrdili da je ovo područje zasluženo steklo ovakav status. Gusta bukova šuma prvi nam hlad, a oči odmara zelenilo grmova paprati, meke mahovine koja obavija stjenovite gromade te pogled na prostranstvo bijelih cvjetova Srebrenke koja je u punom cvatu.
.
Do vrha Samarskih stijena na visinu od 1303 m stižemo hitro, za svega pola sata. Pogled je očekivano „wow“, takav da nas toliko okupira u pokušajima da ga ovjekovječimo kamerom da potpuno zaboravljamo pokupiti žig s vrha. Osim pogleda, na vrhu nas čeka još jedno iznenađenje, crna riđovka koja je za svoje sunčalište izabrala kamen tik do onog na kojem se odlučio odmoriti naš vodič. Odlučili su ne ometati jedno drugo, ona je ostala uživati, a mi smo nastavili naš put prema Ratkovom skloništu. Prolazimo kroz bajkovitu Dolinu vila, u kojoj vile nismo vidjeli no možda smo baš pogodili vrijeme njihova odmora.
Planinari su, čini se prema nazivima koje su nadjenuli područjima kroz koje prolazimo, skloni maštanju i metaforama pa je idući predio u koju ulazimo nazvan Faraonova dolina, a vrh koji osvajamo Piramida. Uspon na Piramidu prvi je veći tehnički izazov koji svi savladavamo bez problema. Kasnijom analizom datuma rođenja planinara, zaključili smo da u grupi horoskopski prevladavaju jarčevi te da bi upravo to mogao biti razlog našeg uspjeha te urođenih penjačkih sposobnosti. Čak i oni koji ne vjeruju u horoskop i astrologiju zapitali su se ima li nešto u tome? Svakako se isplatilo oznojiti i izgrebati gojzerice jer s ovog vrha puca još ljepši pogled nego s prethodnog.
Po silasku nastavljamo put prema Ratkovom skloništu, provlačimo se kroz usjeke, kamene prolaze, hodamo kroz kanjone no brzo dolazimo do jednog od najoriginalnijih planinarskih objekata u Hrvatskoj koji je smješten u polušpilju ispod okomite stijene. Kratak odmor za ručak, a potom spust prema makadamskoj cesti kojom dolazimo do našeg kombija i vozimo se do iduće polazišne točke za uspon na vrh Bijelih stijena. Šetnjom kroz šumu dolazimo do planinarskog skloništa Miroslav Hirtz, gdje se već utaborila vesela ekipa lokalnih planinara. Međusobno izmjenjujemo dojmove dana, upijamo savjete za uspon i nastavljamo prema obližnjoj planinarskoj kući nedaleko koje započinjemo spust (kako sad spust?) u novu avanturu prema vrhu Bijelih stijena.
Staza je tehnički zahtjevna ali svima vrlo uzbudljiva zbog svoje dinamičnosti i raznolikosti (po lojtrici gor, po lojtrici dol). Na vrhu smo za „tren“ a najveća nagrada, osim zadovoljstva zbog osobnog fizičkog uspjeha, je naravno…pogled. Ni zvuk cross motora u daljini ne kvari nam ugođaj, no ipak se pitamo što oni rade u strogom rezervatu? Kasnijom provjerom kod nadležnih institucija, saznali smo da je inače promet motorima u ovom području zabranjen, no baš na dan našeg posjeta izdana je posebna dozvola za ovu skupinu. Osvajanjem ovog vrha odradili smo zacrtani dnevni plan, čestitamo si na uspjehu i započinjemo kružni silazak koji se nekima pokazao izazovnijim od uspona. Ipak svi se sretni i kompletni uspješno vraćamo do planinarskog skloništa te našeg kombija.
Na putu do smještaja u Matić poljani obilazimo vrlo originalan i neobičan spomenik palim borcima Drugog svjetskog rata, koji nas sve podsjeća na engleski Stonehenge. Spomenik čini 26 grubo obrađenih kamenih stupova koji simboliziraju isti broj boraca koji su se zbog ekstremno niskih temperatura smrznuli tijekom noćnog marša 1944. Prije nego zaključimo dan, prihvaćamo poziv na piće požeških planinara koji su se baš kad i mi zatekli u ovom kraju te u planinarskom domu Bijele stijene u Tuku zajedno večeramo i družimo se do mraka. Prvi dan završavamo u smještaju u Staroj Sušici.
Drugi dan je rezerviran za obilazak izletišta Zeleni vir u kojem se nalaze značajni krajobraz Vražji prolaz i Zeleni vir te kanjona Kamačnik. Ranom zorom krećemo prema Skradu, a na putu obilazimo zanimljivi dvorac Stara sušica koji je ujedno i planinarski dom. Sam Skrad se nalazi na 649 mnv, a do ljepota Zelenog vira moramo se spustiti na 302 mnv što ovome izletu definitivno daje planinarski prefiks. Što se sve tamo može vidjeti, ne može se opisati u nekoliko rečenica, no skraćena verzija bi bila: puno iznimnih prirodnih ljepota, prekrasni slapovi, usjeci, špilje, biljna raznolikost, a sve prožeto umirujućim efektom i svježinom vode. Sličan je i Kamačnik koji i više nego zaslužio status zaštićenog krajolika. Ovime završava službeni program izleta, koji je bio sve, samo ne služben.
Puni dojmova, adrenalina i naznaka upale mišića, nemilosrdno koristimo zadnji mišić koji nismo iscrpili – jezik i cijelim putem kući zbrajamo utiske i kujemo nove planove za iduće izlete. Kada su krenuli rastanci i zahvale, vodič je zaključio da ostavljamo dojam scenarija iz Večere za 5. Pet od pet je i ocjena koju dajemo ovome izletu uz preporuku svim čitateljima da i sami obiđu sve ove lokacije, koje su svakako neka od najljepših područja lijepe naše.
Izvor: Sanja Stojanović
HPD Gojzerica Požega
