• Kategorija

    Domovinski rat i branitelji

    DRAGAN VALENTA Predsjednik Udruge ratnih veterana 63.samostalne gardijske bojne ZNG-a Požega -” Ponosan sam na sve pripadnike s kojima sam bio u Domovinskom ratu jer tada smo stvarali i vojsku i državu”

    06.01.2022.

    Satnik u miru Dragan Valenta je dragovoljac Domovinskog rata koji je najprije sa 63 samostalnom.gardijskom bojnom Zbora narodne garde Požega a potom i 123.brigadom sudjelovao u mnogim važnim akcijama u Požeštini a i izvan nje te se u Hrvatskoj vojsci zadržao više od deset godina. Aktivan je i sada kroz Udrugu ratnih veterana 63.samostalne gardijske bojne ZNG-a čiji je trenutno predsjednik. U idućem razgovoru osvrnuo se na svoj ratni put i aktivnosti udruge kojoj je na čelu.

    * Što ste radili prije rata i zbog čega ste se odlučili priključiti ZNG-u? Kakav je bio vaš ratni put?
    – Prije rata bio sam zaposlen u radnoj organizaciji „Rade Končar“ TPS u Požegi. Odluku da se uključim u Zbor narodne garde donio sam početkom svibnja 1991.godine, kada su u Borovu Selu poginuli hrvatski policajci, te je bilo izgledno da će sukob prerasti u rat. Kod kuće sam tada imao suprugu i tek rođenu kćerku, a razmišljajući o njihovoj budućnosti donio sam odluku da ne želim čekati sutra prekriženih ruku nego u formiranju te budućnosti aktivno sudjelovati.
    Dao sam otkaz i 1.srpnja javljam se u Mališćak gdje su me primili današnji general Miljenko Crnjac i njegov zamjenik brigadir Branko Tubić. Kako nije bilo oružja poslali su me kući, s napomenom da će me pozvati čim se dobije oružje. U JNA sam bio u Školi rezervnih oficira, te sam sa stečenim znanjima oko formiranja i zapovijedanja postrojbama slovio kao potreban.
    U Mališćak sam došao ponovo 9.kolovozai tada sam postavljen sam za zapovjednika desetine. Nakon kompletne popune satnije postavljen sam za zapovjednika voda u 2.satniji, a potom u 3.satniji kojom je zapovijedao pokojni Drago Mindum. U listopadu  1991. godine, nakon njegove pogibije 26.rujna, postavljen sam za zapovjednika 3.satnije 63.“A“ samostalne bojne ZNG Požega.
    Formiranjem 123. brigade HV Požega postajemo sastavni dio 1.bojne 123.brigade HV Požega na čelu sa zapovjednikom Željkom Kalićem, dok je današnji general Miljenko Crnjac postao zapovjednikom 123.brigade.

    *Nakon što je na ovom području zavladao mir, došlo je do preustroja 123.brigade, formirane su tzv.taktičke grupe, Centar za obuku vojnika…no, vi ste ostali u Hrvatskoj vojsci. Na kojim poslovima i zadacima?
    – Preustrojem 123.brigade na mjestu sam zapovjednika satnije unutar postrojbi TG-7 i TG-123. Iz vojarne odlazimo u Kuzmicu, u dvorac, gdje se pripremamo za daljnja borbena djelovanja. Godine 1992. odlazim sa satnijom na položaj u Bosansku Posavinu (Domaljevac, Grebnice, Čardak) i to je bio jedan od težih terena, nepoznat teren, gdje sam izgubio dvojicu vojnika – Karla Vranješevića I Vitomira Baltića.
    Preustrojem ratne brigade u listopadu 1992. godine u 123. ročno-motoriziranu brigadu HV Požega, dobio sam novo postavljenje, odlazim na mjesto operativnog časnika u stožeru brigade. 1999. godine odlazim u Zagreb na školovanje u Zapovjedno-stožernu školu „Blago Zadro” Hrvatskog Vojnog Učilišta. Po završetka školovanja vraćam se u Požegu, te sam postavljen na mjesto zamjenika zapovjednika bojne završne obuke vojnika ročnika u vojarni na „Strmcu“. Nakon godinu dana postavljen sam za zapovjednika bojne završne obuke vojnika ročnika u Virovitici, a potom na mjesto časnika u stožeru brigade u Operativno nastavnim poslovima.
    Nakon preustroja i gašenja brigade bio sam neraspoređen, te sam 2003. godine odlučio na vlastiti zahtjev otići u mirovinu.

    * Iz ratnih dana u Požeštini koja vam je bila najteža akcija i zašto?
    – Jedan od najtežih dana 1991. godine bio je dan 02.prosinca 1991.godine. Tada su na Papuku poginuli moji suborci, koje sam sve i osobno poznavao. Najteža je spoznaja da sam taj dan i ja trebao ići na smjenu sa još 25 vojnika zapovjedniku Milanu Cavriću. Tada bi tragedija bila još veća, obzirom da su pripadnici agresorske vojske u zasjedi čekali upravo našu smjenu na bazi „Papuk“.
    Još jedan dan za mene je posebno težak – 03.siječnja 1992. godine, kada je poginuo Nikola Blagojević, s kojim sam bio posebno vezan. Upravo je 30 godina od toga dana, a sjećanja su još uvijek jednako živa kao i tada.

    * U godinama nakon rata branitelji se okupljaju kroz razne udruge a sada ste evo, na čelu jedne od njih i vi. Koje su vaše aktivnosti?
    – Osnivanjem Udruge ratnih veterana 63.“A“ samostalne gardijske bojne ZNG Požega 2014.godine, postavljen sam odlukom Predsjedništva za zamjenika Predsjednika Udruge – gospodina Zlatka Boškovića, a 2018. godine, na izbornoj skupštini, izabran sam za Predsjednika Udruge. Rad Udruge temelji se na brizi o obiteljima naših poginulih suboraca, kao i pomoći oko ostvarivanja prava pripadnika naše postrojbe i Udruge. Osim toga Udruga se bavi i različitim poslovima humanitarnog karaktera. Udruga broji više od 260 članova a u sklopu nje djeluje i Klub žena iz Domovinskog rata s više od 60 članica.
    Prošle godine naša udruga je bila inicijator izgradnje kuće hrvatskom branitelju Ivi Milošiću sa suprugom, majkom i četvero djece u Novom Selu Glinskom. Njihova kuća je dobila crvenu naljepnicu odnosno nije više bila u funkciji za stanovanje uslijed razornog potresa u prosincu 2020. godine. Prilikom izgradnje ove kuće posjetio nas je i Predsjednik RH Zoran Milanović, te pohvalio inicijativu i angažman. U akciji izgradnje kuće sudjelovalo je oko 20 članova naše Udruge. Sponzori i donatori su bili iz naše, ali i iz drugih županija. Naglasio bih da su u ovoj akciji sudjelovali svi naši članovi, u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima.
    Nadalje, Udruga je za 30.obljetnicu postrojbe realizirala i projekt medalje „Ponosni pripadnik 63.“ u dogovoru s našim zapovjednikom generalom Miljenkom Crnjcem, te je dodijeljena svim pripadnicima 63.„A“ samostalne gardijske bojne ZNG Požega.

    * Što biste osobno željeli u godinama koje dolaze?
    -Volio  bih da u Udruzi ostane zajedništvo koje smo uspješno ostvarili u ove 4 godine, te da odolijevamo razjedinjavanju na bilo kojoj osnovi. Ponosan sam na sve pripadnike s kojima sam bio u Domovinskom ratu jer tada smo stvarali i vojsku i državu, kao što sam danas ponosan na rezultate djelovanja naše udruge.
    Također, posebno sam ponosan na našeg prvog zapovjednika generala Crnjca, koji nas je okupio, organizirao i vodio do pobjede u prvim napadnim operacijama na Zapadnoslavonskom bojištu 1991. godine.
    Pripremila: V.Milković

  • Pretraga

    Mudra izreka

  • “Ljubav je poput rata; lako ju je započeti, ali teško zaustaviti” (Johann Wolfgang von Goethe)

  • Pjesma dana

  • Najčitanije