Rođen je 1988.godine u Požegi u kojoj je završio osnovnu školu i opću gimnaziju, u Zadru je diplomirao studij povijesti i arheologije, dobitnik je stipendije MZOS-a za nadarene studente kao i dvije rektorove nagrade…završio je Ženske i Mirovne studije, usavršavao se u Estoniji, Njemačkoj, Portugalu, Slovenij,i Srbiji, na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu (UCLA), u Indiji…u potrazi za novim znanjima i izazovima 2017.godine otišao je u Kinu gdje je doktorirao komparativnu arheologiju Rimskog i Kineskog carstva na primjeru zrcala a sada radi kao docent na Pekinškom sveučilištu za strane studije. Vjerojatno su mnogi iz ove skraćene biografije prepoznali kako je riječ o mladom požeškom znanstveniku doc.dr.sc.Goranu Đurđeviću, o kojem smo već pisali na našem portalu, Nakon nekoliko godina, ponovo je došao u rodni grad, ovaj put sa suprugom, također znanstvenicom, dr.sc. Chen Yarong kako bi vidio obitelj i prijatelje, pokazao supruzi svoju domovinu, ‘obavio i hrvatsku svadbu’ ali – i radio. Svi koji žele sresti i bolje upoznati ovog mladog i uspješnog Požežanina, pozvani su u četvrtak u Gradsku knjižnicu. Uz sve obveze koje ovih dana ima, a ni gripa nije mimoišla njegovu obitelj, dr.Đurđević je našao vremena za kratak razgovor za naš portal na čemu mu se zahvaljujemo.

*Kako je nakon toliko vremena opet biti kod kuće, da li Vam se nešto promijenilo…?
– Bit će skoro šest godina kako sam u Kini, nije me bilo ovdje tri i pol godine, ali nisam vidio neke značajne promjene. Za neke mi je stvari i drago da je tako, volim otići u neke drage mi kafiće popiti kavu…doduše, vidim neke nove shoping-centre i trgovine, ali to je normalno u dinamici grada.

*Posljednjih godina kako vas nije bilo u Hrvatskoj, ovdje je bilo teško i živjeti i raditi zbog covida a, kako je bilo Vama u Kini? Kako se živjelo, radilo u tako velikom gradu?
– Dosta mi je bilo nezgodno s covidom i u vrijeme lockdowna prije svega iz razloga što me to spriječilo u nekim mojim istraživanjima i putovanjima. Ali, sad je sve to iza nas i vjerujem da će biti bolje. Sad kad se vratim planiram putovati po Kini i vršiti neka istraživanja. U vrijeme lockdowna, naravno, nastava je u Kini bila online. Postoji program sličan zoomu po kojem smo radili, sve je bilo uživo, u realnom vremenu. Svi smo bili spojeni online s videom i to je dosta dobro funkcioniralo, program je dobar i istovremeno je opsluživao nekoliko stotina milijuna Kineza i nije ‘zapinjao’.

*Koliko je bilo teško izdržati epidemiološke mjere koje su se provodile sve donedavno? Mi smo imali najblaže mjere u Europi pa su se ljudi stalno bunili.
-Morate zvati dvije stvari što se tiče Kine. Prva je visoko povjerenje u Vladu, toga u Europi, u Hrvatskoj, posebno u istočnoj Europi, nema. Naprosto, kad razgovarate s Kinezima, oni su svjesni da će Vlada učiniti maksimalno što može da situaciju uvede u red. S druge strane, neke mjere nisu bile loše. Mene malo i čudi da se neke mjere napadaju. Ne govorim o zatvaranju, to je uvijek mjera koja nije najbolja, govorim o nekim drugim mjerama npr. zašto je loša mjera mjerenje temperature?Zašto je loša mjera često testiranje? Po meni te mjere nisu loše. Kina zauzela jedan stav koji je u Europi neobičan po pitanju covida a, opet, mora se uzeti u obzir da su to gradovi koji su ogromni. Peking ima 24 milijuna stanovnika, moj kvart u kojem živim ima 4 milijuna stanovnika, na fakultetu je 12 000 ljudi…i sad zamislite, pojave se dva slučaja covida i ako nema mjera, sutra će ih biti 10 000 jer su svi u kontaktu. No, sve je dobro funkcioniralo. Kina ima fantastično organiziranu dostavu. Znači, bilo što da vam treba, namirnice, lijekovi…naručite i kroz pola sata vam to dođe na vrata.

* Bez obzira na sve te poteškoće, radilo se – čime ste se bavili u tim kriznim vremenima?
– Kolega Zvonimir Stopić i ja dovršili smo knjigu o Kjini „Svila, zmajevi i papir”. To je udžbenik o kineskoj povijesti i arheologiji, jedna od prvih takvih knjiga na hrvatskom jeziku, po mnogo čemu jedinstvena. Nadam se da će biti dosta i čitana jer je prilično jednostavno pisana. To mi je bio cilj, da pokažemo da se na jednostavan i pristupačan način može svakom dati informacija. Možda vam, recimo, treba neka informacija o Marku Polu, pročitate par stranica naše knjige i to vam je dovoljno, ne morate čitati cijelu knjigu što je super. S druge strane htjeli smo pokazat i te različitosti koje Kina ima. Na primjer, kineska povijest nema podjelu koju mi imamo: stari vijek, srednji…oni imaju podjelu po dinastijama. Nama je možda malo teže i shvatiti koja je to godina, koje je to razdoblje, šta je bilo kod nas u to vrijeme.. Dodatno, htjeli smo pokazati moguće poveznice s Europom, posebno s jugoistočnom Europom i nama. Ne samo kroz Marka Pola nego i kroz određene arheološke predmete, kroz puteve svile i to je nešto što nam je bio cilj. Druga knjiga koja je izašla je Dnevnik čitanja. To je zbirka mojih prikaza knjiga, dakle, knjiga o knjigama. Tu sam opisao jedno trideset sedam različitih knjiga i časopisa na različitim jezicima i to je dostupno hrvatskim čitateljima. To mi je ovako, ja to zovem više motivacijska knjiga, knjiga da učenici i studenti pročitaju i kažu: ja mogu bolje. I da onda i oni to naprave i napišu ali da shvate da prikaz knjige, recenzije knjige, nisu ništa loše. Nažalost, sustav znanosti to sve manje i manje prepoznaje. Smatra da je to nešto nebitno, a to je strašno bitno. Ne samo zato jer se učimo pisati prikaze na sažet način nego da učimo i kako drugi pišu. Jer, to je ključna stvar: kad čitate neku knjigu vi učite i način kako ta osoba razmišlja, kako diše, kako istražuje…to je jako, jako važno.

*Iako ste kod kuće na odmoru, ipak ćete ‘raditi’..
-Da predstavit ćemo Požežanima obadvije te knjige, u Gradskoj knjižnici u četvrtak u 18 sati. Predstavljanje i razgoivor će organizirati zajedno kolega Vinko Tadić i Knjižnica. No, to neće biti razgovor samo o knjigama, bit će razgovori i o meni i mojim nekim iskustvima, bit će razgovor o cjelokupnoj toj dinamici: kako pisat, kako istraživat, koji su tu izazovi, koji problemi…

* Nakon toliko godina u Kini, što ste primijetili: da li ima nešto po čemu smo slični? Mi Kinu uglavnom doživljavamo kao veliku, daleku zemlju.
– Ono što sam primijetio je npr. da je i u jednoj i u drugoj kulturi ljubav prema hrani velika. I Kinezi vole hranu kao i mi, iznimno im je važna. Imamo čak i neke sličnosti u pripremi iako je to ipak drugačiji tip jela. Recimo, određeni tipovi mlinaca su slični. Sličnost je i u tome što su ljudi dosta pristojni i kod nas i u Kini. I u jednoj i u drugoj zemlji ljudi će ti pomoći na ulici ako treba.

* A jezik, jeste li svladali?
-Svladao sam djelomično, nisam još na način na koji bi htio. Mogu osnovno komunicirat s ljudima ali ne mogu predavati na kineskom. Treba jako puno vremena da bi se njihov jezik savladao. Ja, osim toga, imam i tu ‘manu’ što nemam dobar sluh, ne znam baš ni pjevati, a kineski jezik je ključan po tim naglascima. Jer, svaki znak ima različite naglaske i kad se pročita na različiti način, različito znači. To je najveći problem s kineskim jezikom. Što se tiče samih znakova, oni imaju svoju logiku kako se pišu jer u Kini postoje pravila kako se piše znak. Ljudi znaju reći kako se to ‘piše bez veze’ ali, NE – postoje točno pravila, kako se crte vuku i točno se zna. Lakše je napisati nego govoriti kineski. iako treba i dosta vremena da se prepoznaju ti znakovi. Do neke mjere ide relativno lako, nauči se npr. par stotina znakova, ali kad treba povećati taj broj, onda vam već počinju izgledati slično a nisu zapravo.

* U Kini ste se i oženili, supruga vam je također znanstvenica, radite li zajedno ili…?
– Da, oženio sam se u Kini, supruga mi je Kineskinja, ali ne radimo zajedno. Ona se bavi više suvremenom politologijom, poviješću, međunarodnim organizacijama, našimŠtamparom također i već je dva ili tri puta sudjelovala na Štamparovim danima. Ja se više bavim starijim razdobljima, arheologijom, tako da nemamo u svom radu previše dodirnih točaka. Ona je sad prvi put u Hrvatskoj i sviđa joj se prilično i svakako planiramo posjetiti Štamparovu rodnu kuću.

*Što planirate u budućnosti, ostajete li vezani isključivo uz Kinu?
– I supruga i ja smo u sustavu znanosti a tu je dosta promjenjivo,vidjet ćemo gdje ćemo završiti. Sad nam je dobro tamo pa ćemo vidjeti, sve ovisi o istraživanjima, različitim mogućnostima…

*Na čemu trenutno radite?
-Trenutno radim na knjizi koja se zove „Sjene uspjeha”. To je zbirka kolumni o obrazovanju. Dobili smo novce od Ministarstva znanosti i obrazovanja, knjiga je skoro gotova, bit će kroz mjesec dana. Još dok sam radio u osnovnoj školi sam to pisao, pa sam nadopunio s iskustvima iz života i studija u Kini, Americi, Indiji..mislim da će biti korisna učenicima, nastavnicima, roditeljima. Nisam htio puno teoretiziram, više sam želio dati praktična iskustva i savjete jer mislim da se s dobrom organizacijom i s par jednostavnih rješenja mogu napraviti strahovite stvari. Mi često mislimo da trebaju goleme investicije, često ne treba, samo malo treba preorganizirati stvari i bude odmah bolje. To je jedna stvar, druga stvar na kojoj radim, radim na jednom golemom zborniku o ekokritici koji će na 1200 stranica izdati Sveučilište u Zadru, imamo u njemu autore iz 15 zemalja..a radim i na na knjizi na engleskom jeziku koja će se izdati u Londonu, nadam se u svibnju. To su projekti koji su već pri kraju a od privatnih stvari, konačno mi izlazi zbirka pjesama u Puli. To je trebalo izaći još prošle godine…Trebao bih konačno i svoj doktorat pretvoriti u knjigu, nadam se nekom inozemnom izdavaču na engleskom jeziku…sve su to projekti za budućnost. Uglavnom, ideja imam dosta, vremena nešto manje, vrijeme mi je veliki ‘neprijatelj’.

*Kao mlad čovjek otišli ste za znanjem u daleku Kinu i sad evo, razvijate se u uspješnog znanstvenika pa, što možete savjetovati mladima koji su također željni znanja? Odvažiti se ili…? Kako ste Vi uopće došli do Kine?
– Ono što je velika prednost danas, imamo tu malu spravicu, mobitel, kompjutor, internet na kojima možemo naći puno toga. Samo u ovom trenutku ja znam da imamo stipendije Slovačke, Poljske, Kine.. to su otvoreni natječaji ovih dana. Ima puno, puno zemalja koje nude stipendije i ljudi me često pitaju to: kako? Pa, ako nema boljih ideja, nazovi veleposlanstvo, pošalji mail, bude im uvijek drago kad se netko interesira. Druga opcija je da se treba javiti nekom sveučilištu, pošaljete im poruku…Kako sam ja došao do Kine? Tražio sam stipendije kako bih otišao u inozemstvo proširiti svoje znanje i vidio sam da kineska vlada raspisuje natječaj. Oni imaju bilaterarni ugovor s Hrvatskom, i svake godine daju određeni broj stipendija za Hrvatsku. Ja sam se prijavio a u međuvremenu sam stupio u kontakt i s nekim našim ljudima koji su tamo u Kini. Uglavnom, iz Kine sam dobio dvije ponude, s dva sveučilišta. Svako je imalo svoje uvjete i ja sam odabrao bolje.Treba dakle pokušati, puno zemalja treba mlade ljude. Postoje i još neke metode i mehanizmi. Jako dobra metoda je preko studentskih udruga, ode se na njihove stranice i pogleda…samo, morate znati što hoćete, da li imate interesa i hrabrosti za nešto. Smatram da mladi čovjek treba pokušati. Po meni, nije sramota odustati, sramota je ne pokušati. Tko god pokuša nešto nauči. Netko kad vidi moju biografiju, možda će pomisliti: njemu je lako, on je uspješan. Nije to istina, ja sam puno puta bio odbijen, ali i iz toga nešto naučite.

Na kraju, treba još jednom podsjetiti: u četvrtak u 18 sati u Gradskoj knjižnici u Požegi prilika je da više saznate o mladom požeškom znanstveniku Goranu Đurđeviću.

Tekst: V.Milković
Foto: V.Milković i G.Đurđević