Minulog vikenda planinarke i planinari HPD Gojzerica Požega proveli su uživajući u ljepotama Učke i Ćićarije. Vodič ovog izleta bio je Ante Mesić, inače vodič pripravnik, uz mentorstvo i budno oko iskusnih vodiča Martine Keller i Višeslava Turkovića. 
Svoj osvrt s izleta napisala je jedna od sudionica:
Iz Požege prema Istri krećemo ranom zorom s dva kombija. Priče suputnika su toliko zanimljive da petosatno putovanje prolazi u tren oka i brzo stižemo do polazišne točke prema prvom vrhu. Orljak je jedan od najviših vrhova u sjeverozapadnom dijelu Ćićarije, uz ogroman napor (nakon čak pola sata uspona) svi ga osvajamo pa uživamo u predivnom pogledu.
Nakon ubiranja prvog žiga, spuštamo se u Buzet po ključ planinarske kuće Žbevnica, a usput pronalazimo i Konobu Most gdje uživamo u domaćoj istarskoj kuhinji – domaćim fužima, pljukancima, njokima i ostalim delicijama. Siti i pobjedonosni (zbog osvojenog prvog vrha), upućujemo se u turističku šetnju Buzetom i berbu duda na koji smo slučajno nabasali na putu do vidikovca i koji je taman u punom plodu. Tako “nadudani” krećemo prema selu Brest, kako bi postavili tabor i pripremili se za novi uspon. Po dolasku u planinarsku kuću – koja je stvarno lijepa, ima struju, sanitarni čvor, vodu, (pitku, doduše vrlo hladnu) – ostavljamo svoje stvari i krećemo osvojiti još koji vrh, jer nam je prolazno vrijeme više nego dobro. Čak bi i voditelj naše vodičke sekcije Boro bio ponosan. Pola sata skakutanja po šumi te livadi i osvajamo Žbevnicu, istaknuto brdo na zapadnom dijelu Ćićarije i ujedno najzapadniji hrvatski tisućnjak. Najviša točka na vršnoj livadi označena je kamenom kupom na kojoj smo odradili i konkretniji foto session. Zbog odličnog prolaznog vremena odlučimo osvojiti još jedan vrh, pa smo u nedoumici kuda i kako. Naš vozač je lobirao za osvajanje Slovenije, mi smo se odlučili za Špičasti vrh, ipak je bliže. Putem osvajamo i Muzar i složimo se da će ovaj izlet biti dobra berba žigova. Po povratku se odvajamo u tri grupe i svatko tko je htio mogao se okušati u vodičkoj ulozi. Bilo mi se teško odlučiti s kojom ću grupom krenuti pa sam pratila cure iz zadnje klupe kombija. Da ne propustimo ostale dvije staze zovemo se grupno videopozivom i uživamo u ljepotama staza na kojima nismo bili prisutni. Po dolasku u dom obavljamo toaletu, a pošto nas je 18 trebalo je slušati zapomaganje iz kupaonice dok se ljudi tuširaju u hladnoj vodi. Svi su preživjeli! Neko vrijeme družimo se vani ispred planinarske kuće i uživamo u pogledu, hranimo mačku (vozač teoretizira da je miješana s divljom mačkom), jedemo i pijuckamo. Prije počinka naš vozač nam je pročitao dnevne vijesti i ispričao više viceva. Oko 22 h krećemo igrati igru “tko prvi pisne”. Sretniji od nas su jednostavno ukomirani zaspali, drugi su “rezali drva”, hihotali se, a neki nisu mogli spavati zbog besplatne dostave na Notinu pa je pala i pokoja narudžba.
Drugi dan se budimo ranom zorom u 4.45 h uz pjesmu “Dobro jutro Hrvatska”, obavljamo jutarnju toaletu, ovog puta nema jaukanja zbog hladne vode, samo su mi blago utrnuli zubi. Miriše kava, jede se doručak, vozač nam pušta top mix glazbe za dodatnu motivaciju. Pet minuta do 6 svi su ispred kombija, a vodič oduševljen. Po dolasku do polazišne točke vozač nam odradi jutarnji trening istezanja i razgibavanja i krećemo put vrha Županj koji traje oko 7 sati. Uspon je kroz šumu, tempetatura odlična! Putem dolazimo do podnožja Brajkovog vrha gdje se nalazi sedam korita za vodu, uvijek punih, zahvaljujući izvoru čiste, navodno i čudotvorne vode. Malo se poškropismo i nastavljamo put do planinarskog doma gdje srećemo vodičku sa psom. Lijepo se s njom napričamo, no kako smo u top formi ženu ostavljamo iza nas dok zbog ekstra avanturističkog poriva idemo shortcutom kroz neku šikaru i polja đurđica. Ubrzo se vraćamo na stazu i po dolasku vrha Županj uživamo u nevjerojatnom pogledu, božurima, stolisniku, leptirima, pčelicama, ljiljanima, irisima, a osobito u valerijani. Kad smo čuli da je za smirenje natrpali smo pune ruksake. Nastavljamo put Velikog Planika. Šuma nas štiti od sunca, puno je stijena i stvarno je lijepo. Putem se malo opustimo pa smo skoro izgubili i vodiča, jer čovjek je odjednom nestao u grmu kupina, jedva smo ga izvukli. Nakon 4 putokaza za vrh, na kojima je svima pisalo 30 minuta, napokon osvajamo i Veliki Planik koji je sa 1272 m najviši je vrh Ćićarije, grebeni koja se proteže od slovenske granice do prijevoja Poklon. Svi su žigosali knjižice, ručali smo i krenuli prema kombiju. Pošto nam je prolazno vrijeme odlično, odosmo i do Vojaka kojeg osvajamo u japankama ko turisti iz Češke. Vojak je najviši vrh Učke i istarskog poluotoka. Njegovo je tjeme gol travnati hrbat strmih strana, na čijoj se vršnoj točki nalazi kameni razgledni toranj visok desetak metara, sagrađen 1911. godine. Unutrašnjost tornja uređena je kao suvenirnica Parka prirode Učka, a njegova terasa, do koje vodi 30 stuba, jedan je od najljepših vidikovaca u cijeloj Hrvatskoj. Možda me malo savladao umor pa sam pomislila da nije to planinarenje lako, no kad sam vidjela poletište za paragliding pomislih da ima i upitnijih hobija od planinarenja. Srećemo grupu njemačkih turista, nakon što smo popričali s njima na engleskom s forsiranim njemačkim naglaskom, pozdravljamo ih s ‘hallo’. Naš vodič Ante odlučio nas je počastiti kupanjcem u moru jer smo reče imali bolje prolazno vrijeme od Fernanda Alonsa…mislim da je samo htio da se očistimo i osvježimo prije puta. Stižemo u Opatiju na plažu i uranjamo u ugodnih 21.5 stupnjeva toplo more! Naš vodič, dok pijucka espresso, budno s terase pazi na nas ko Mitch Buchannon, dok je blagajnica C.J. Parker s nama uskače u Jadran i vodi računa da svi sigurno plutamo. Ovako osoljeni, umorni i zadovoljni krećemo put kuće, vozač nam pušta sve što poželimo, red Vuce, red Bebeka. U kasnim večernjim satima stižemo u Požegu, umorni, ali sretni i puni dobrih dojmova. Odličan izlet uz predobru ekipu, kao i uvijek! 
Izvor: Đurđica Jakopčević – voditeljica odnosa s javnošću ispred HPD Gojzerica Požega

HPD Gojzerica Požega