Na današnji dan 2. 11. 2013. godine preminuo je Zlatko Crnković Čaglinski

U spomen velikom uredniku, prevoditelju i piscu, jednoj instituciji, a nadasve dragom prijatelju i Čaglinčaninu s ponosom pišem ovih nekoliko redaka.
Prigodne članke o Zlatku napisao sam na portalu Požeški vodič za rođendan četiri
puta od svibnja 2020. i četvrti upravo pišem u spomen na Zlatka Crnkovića Čaglinskog
kada nas je napustio 2. studenog 2013. godine. Trudio sam se, tražio podatke i čitao što je napisano o Zlatku. Ovaj članak ima
posebnu i meni vrlo dragu namjenu.
Prvo želim da se Zlatkov Čaglin oduži (a prijedloge sam opisivao u spomenutim
člancima), za silnu ljubav koju je Zlatko uvijek i u svakoj prilici iskreno izražavao za svoj
rodni Čaglin i dragu mu Požegu. Moje prijedloge koje ću ovdje još jednom ponoviti,
uputio sam na veći broj adresa, objedinjeno u dva naslova:
1. IDEJNI PROJEKT – Oblikovanje zahvalnosti, pažnje i poštovanja prema životu,
radu i djelima Zlatka Crnkovića, rođenog 11. svibnja 1931. godine u Čaglinu (napisano u
Požegi mjeseca prosinca 2017. godine).
2. U povodu devedesete godišnjice rođenja Zlatka Crnkovića – 11. svibnja 1931.
godine u Čaglinu – predlažem općini Čaglin da u viziji razvoja turizma, kulture i
povijesne baštine za velikana književnog prevodilaštva, urednika i pisca iskoristi danu
blagodat i proglasi ZLATKA CRNKOVIĆA ČAGLINSKIM BRENDOM (Požega, svibnja
2021.). Autor ovih redaka u tom smislu komunicirao je velik broj osoba, raznih udruga,
ustanova, institucija, državnih organa, organa lokalne i regionalne samouprave, a sve u
cilju upoznavanja sa Zlatkom i njegovom doprinosu hrvatskoj kulturi. Rezultat je bio
iznenađujući, komuniciranjem osobno i izdanom knjigom, interesom Čaglinčana, te
bivših Čaglinčana u desetak država svijeta na dva kontinenta.
Drugo želim i činim što mogu da u novim, a sad još u postojećim, prostorima i
budućim novim naslovom i organizacijom, Državni arhiv u Požegi bude nositelj
ispunjenja Zlatkove želje da se njegova radna soba u Jandrićevoj 27, Zagreb, kompletno
preseli i organizira u Državnom arhivu Požega. Ovu drugu moju osobnu želju obrazložit
ću, nadam se u tekstu koji slijedi.
Ovdje ću prekinuti sa nabrajanjem mojih osobnih želja i prijedloga i prelazim na
činjenice. Odnosno vraćam se na prvo desetljeće 21. stoljeća, odnosno njegovom kraju u 2010. godinu. Spomenute godine 18. lipnja 2010. Zlatko Crnoković je poslao pismo
Arhivu RH Odjel Požega s naslovom na gospodina Radonića, prof. voditelja Odjela. Za to pismo nisam znao, ali je moja želja i radost za radnom sobom (njenim sadržajem) još
veća. Navodim izvadak dijela Zlatkovog pisma:
… Kad pregledate sve ovo što vam šaljem, nadam se da ćete mi se javiti i da ćemo
nastaviti stalnu i plodnu suradnju oko moje literarne i privatne ostavštine.
Oprostite zbog mnogih tipfelera i grešaka u ovom pismu, kojima je glavni razlog moj
oslabljeni vid. Zbog njega se želim požuriti da Vam ostavim što više materijalnih i pismenih
podataka o sebi za sve one koje budu zanimale te stvari, a nadam se da će takvih biti
mnogo u Požegi i okolici …
Ove rečenice treba pažljivo pročitati i nekoliko puta pa će se vjerujem uočiti i shvatiti njihovu oporučnu snagu jer je Zlatko žarko želio svoju književnu i privatnu imovinu iz radne sobe ostaviti Požegi.
To je prepoznao i uočio i nekoliko puta to mi je spomenuo u našim telefonskim
razgovorima i uvjeren sam da bi to meni i pismeno potvrdio akademik Ivan Aralica da ga
nisu pritisnule godine i slabiji vid. Hvala mu i na ovome i svemu drugome što mi je svjedočio o Zlatku, jer su bili obiteljski i osobni prijatelji.
Zlatko je osobno s prijateljem Francuzom, koji je tražio podatke o svojim obiteljskim korijenima, 16. rujna 2010. godine predao u Državni arhiv – Odjel u Požegi 1,7 dužinska metra:
 prijevodi i rukopisi
 rukopisi književnih djela
 prevedene knjige
 novine i časopise
 isječci iz novina
 korespondencija
 fotografije
Preuzeto gradivo će biti uvedeno u poseban arhivski fond „Osobni fond Zlatka Crknovića“
Sjećam se i sada Zlatkovih riječi: „Bit će toga još!“, jer sam tad bio nakratko u Arhivu. Uredno je sačinjen i zapisnik s datumom 17. rujna 2010. Sjećam se da sam dosta

rezolutno na odlasku rekao da će doći vrijeme da se ovaj arhiv preimenuje u RH Državni
arhiv u Požegi, a to i zbog prisutne gospode (?) iz Slavonskog Broda.
Što se tiče Zlatkove arhive iz njegove radne sobe u cjelini moram i želim ovdje spomenuti i ponoviti datum 18. veljače 2016. kada sam poslije razgovora s gospođom Nedom Zlatkovom suprugom odmah nazvao prof. Radonića (Arhiv Odjel Požega) i ponovio mu riječi gospođe Nede da se hitno dođe po „Zlatkovu radnu sobu“! Uslijedio je
odmah i drugi poziv gospođe Nede i 19. veljače 2016. Nije mi poznat razlog zbog kojeg se nije išlo u Zagreb kako je to molila Zlatkova nasljednica supruga Neda. To smatram
velikim propustom i danas me to čini žalosnim. Ni u kom slučaju to ne smije usporiti
rukovodstvo i zaposlenike Arhiva Požega do konačnog ostvarivanja cilja da Zlatkova
radna soba, njen sadržaj, konačno nađe mjesto u Arhivu Požega, a koji će također
osmisliti i realizirati Zlatkovu rodnu kuću u Čaglinu (kuća Kačarik-Karanović) kao
Memorijalno središte Zlatko Crnković Čaglinski.
Kada pišem o Zlatkovoj želji u vezi „radne sobe“ sjetim se i nekoliko riječi Zlatka
kao urednika knjige: Čaglin Zlatko Crnković Čaglinski i NK „Omladinac“ do kraja
pedesetih godina 20. stoljeća, kad je rekao da ja pišem, a on će biti urednik: Od ostalih priloga u ovoj knjizi moram priznati da mi se najviše sviđaju autorski tekstovi samog autora Stipe Alberta, pa simpatični zapisi Ice Topalušića, te pomalo sentimentalna bilješka Vlade Klikića o pojedincima zaslužnim za uspjehe NK Omladinca.
Uostalom sentimentalna nit provlači se gotovo kroz sve brojne priloge u ovoj knjizi.
Mislim da nam na tome ne treba zamjeriti , jer je riječ o autohtonim Čaglinčanima koji vole
svoje rodno mjesto. Stoga ne bi trebalo uzeti za zlo ni povremeno pretenciozno veličanje
pojedinih aspekata u povijesti Čaglina i njegove okolice. Svaka ptica svome jatu leti.
Možda bi i moj udio u ovom djelu bio značajniji da sam u tome mogao sudjelovati prije više godina, dok me je vid još koliko-toliko služio. Ovako sam mogao tek površno intervenirati na nekim mjestima i u kompoziciji same knjige.
Ipak želim na kraju istaknuti da sam drage volje stavio Stipi (Albertu) na raspolaganje sve moje starije i novije tekstove, uvjeren da on neće zlorabiti moje povjerenje i da će u danim okolnostima učiniti najviše i najbolje što može. Stoga mu od srca zahvaljujem …
Na kraju ovog članka, opraštam se s pisanjem na portalu Požeški vodič i ostalim
portalima na ovu temu, te sam u ponedjeljak, jedan dan pred svetkovinu Velike Gospe,
predao gospodi iz našeg Arhiva u Požegi sve svoje materijale o Čaglinu, posebno u vezi
pisanja spomenute knjige, sve što sam imao ili napisao o Zlatku Crnkoviću Čaglinskom,
njegove uredničke i sve druge korespondencije, kao i materijale o NH Omladincu.
Uvjeren sam da će arhivarke i arhivari u svojim sadašnjim, i dao Bog što prije u budućim prostorima, zajedno s općinom Čaglin, gradom Požega i Požeško-slavonskom
županijom urediti izdvojen (Čaglin) i stalni postav (Požega) postojećim i budućim
(Zlatkova radna soba), arhivskim fondom "Zlatko Crnković Čaglinski". Posebno se nadam, vjerujem i žarko želim da će se Čaglin kojeg je Zlatko neizmjerno volio i ponosno ga spominjao u svim prilikama, odužiti svom i velikanu hrvatske kulture Zlatku
Crnkoviću Čaglinskom.
Osamnaest godina moga života povezano s Knjigom, Zlatkom, Čaglinom i njegovim
NK Omladincem rado sam iskoristio u razdoblju od 24. listopada 2005. godine do
današnjeg dana. Počelo je s jednim bezazlenim prijateljskim čaglinskim razgovorom. (Uvijek je tako kad se sretnu dva Čaglinčanina) s Ivicom Topalušićem Icom, koji je onako nonšalantno usput rekao – Stipa, najbolje je da ti počneš prikupljati materijale i pisati o našem Čaglinu i njegovom nogometnom klubu Omladincu. I bi tako!
Na kraju ponovljeno želim i molim da, pored stručnih i drugih svojih pisanja, drage
arhivistice i arhivari nastavite pisati članke za Zlatkov rođendan (svibanj) i u spomen
(studeni). Kako to lijepo zvuči kad kažem RH Državni arhiv Požega, u novom prostoru i
organizaciji.

Požega, 2. studenog 2023. godine Stjepan Albert Stipa, inž.