Prije 99 godina na današnji je dan 10. veljače 1923. u Požegi rođen Matko Peić, književnik, povjesničar umjetnosti, slikar, sveučilišni profesor i akademik. Dječačku narodnu osnovnu školu“Petar Zrinski” pohađa od svoje šeste godine, a osobito je zanimljivo da već sa četiri godine počinje učiti francuski jezik. Realnu gimnaziju završava u rodnom gradu s nepunih osamnaest godina, a ističe se seminarskim predavanjima te slikarskim radovima, pokazujući već tada svoju slikarsku darovitost. Svoju prvu izložbu ima 1941. godine kao gimnazijalac, a izlaže u Gradskoj vijećnici. Školovanje nastavlja u Zagrebu, diplomira 1946. na Akademiji likovnih umjetnosti, a povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, gdje doktorira 1971. temom „Barok i rokoko u djelu Antuna Kanižlića“. Stručno znanje povjesničara umjetnosti usavršio je studirajući u Parizu i Londonu. Bio je zaposlen kao knjižničar u Strossmayerovoj galeriji starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kao predavač u Školi primijenjene umjetnosti, na Akademiji za primijenjenu umjetnost, a od od 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1996. je professor emeritus, a redoviti član HAZU bio je od 1991. godine.
Likovne teme isprepliće s vlastitim književnim stvaranjem
Već u mladenačkim radovima Peić jasno postavlja svoj stvaralački put na kojem se likovne teme isprepliću s vlastitim književnim stvaranjem. Prozu i poeziju počinje pisati još u 1940-ima. Tako se u Spomenici hrvatskog junaka(1941) predstavlja i kao prozaik (crtica Did Stipa-lugar), pjesnik (U travi, Sam, Tiha čežnja) i kao likovni kritičar, a nakon toga se pretežito posvećuje likovnom stvaralaštvu. Bavio se istraživanjem slikarstva i kiparstva, uglavnom sjevernohrvatskog (Hrvatski slikari i kipari: Slavonija- Srijem, 1969), te europske umjetnosti (Francuski slikari 18. stoljeća, 1967). Likovne kritike i eseje objavljuje od 1950. u Vjesniku, Glasu Slavonije, Večernjem listu, Republici, Bulletinu HAZU i dr. Također je napisao monografije umjetnika (Slava Raškaj, 1957; Nikola Mašić, 1958; Josip Račić, 1985) i gradova (Požega, 1977) te kataloge pojedinih izložaba (V. Becić, 1981; O. Mujadžić, 1992., i dr.). Piše i udžbenike iz likovnih umjetnosti (Pristup likovnom djelu, 1968; Susret s umjetničkim djelom, 1968). U svojim likovnim radovima stvara lapidarnim slikarskim izrazom i svijetlim tonovimu portrete te voluminozne ženske aktove, u akvarelu, gvašu i tušu.
U književnom radu najpoznatiji kao osebujni putopisac
Matko Peić je u svom književnom radu najpoznatiji kao osebujni putopisac, a kao originalna osoba povezuje pjesnički dar i slikarsko opažanje. Knjigom putopisa Skitnje skreće pozornost na sebe kao književnika 1967. godine, a kritičari je proglašavaju književnim događajem. Kao poseban otisak Rada JAZU, s popratnom bilješkom Marijana Matkovića, pojavljuje se sljedeće godine tek manji dio, oko stotinjak kraćih Peićevih mladenačkih pjesama, tematski vezanih za rodnu Slavoniju. U njima se naslućuje autorova sposobnost da stvara nesvakidašnje analogije, kasnije izražene upravo u putopisima. Jednostavnim izrazom i osobitom senzibilnošću, u svojim putopisima spaja slikarsko oko s pjesničkom maštom, a impresionističkim doživljajem upušta se u lucidno spajanje nespojivog, oblikujući cjelovite slike krajeva kojima prolazi. Tako je u Skitnjama i Ljubavi na putu-od Drave do Jadrana (1984) prije svega slikar, a putopisna knjiga Crno zlato (1974) nastala je u razgovorima s naftašima. U njoj se slikarskom rukopisu pridružio i dokumentaristički opis.
U rodnom gradu prvo Priznanje “Miroslav Kraljević”
U putopisima Jesen u Poljskoj (1969) i Evropske skitnje (1985) prisutna je njegova kulturološko-reportažna tehnika. Treba istaknuti da Peićevi zapisi zauzimaju značajno i visoko mjesto u hrvatskoj putopisnoj književnosti. Pisao je i pjesme (Lirika, 1968) i feljtone (Požega: eseji, feljtoni, putopisi, 1995). Smatraju ga jednim od najplodnijih hrvatskih pisaca eseja, putopisa, studija i kritika. Dobitnik je dviju velikih nagrada: Nagrade Grada Zagreba za knjigu „Skitnje“ i Nagrade za književnost “Ivan Goran Kovačić” za „Europske skitnje“. U njegovoj rodnoj Požegi dobio je 1973. godine prvo Priznanje “Miroslav Kraljević” koje se dodjeljuje za istaknutu novinarsku, publicističku i grafičku djelatnost.
Od gimnazijskih dana do smrti Požega najveća inspiracija
Od gimnazijskih dana do smrti Matko Peić bio je veliki zaljubljenik u svoju Požegu, a njegov stvaralacki opus povezan je velikim dijelom za rodni grad. Oporukom je prije smrti ostavio Gradu Požegi svoje knjige i bilješke, a dio njegove ostavštine pohranjen je u Državnom arhivu u Zagrebu. Iza njega je ostalo 35 knjiga, više od 1000 putopisa i eseja, te mnoštvo još nedovoljno poznatih slika. O gradu svoje mladosti i ljubavi njegova života zapisao je: „Za mene Požega predstavlja najdublji inspirativni činilac u mom radu i to kao slikara i kao književnika. U Požegi sam stekao svoju metodu osnovanu na karakteristikama požeškog pejzaža“. U povodu 10. obljetnice njegove smrti, Grad Požega i Gradski muzej organizirali su 2009. izložbu na kojoj su predstavljena likovna djela ovoga znamenitog Požežanina, nastala u vremenu od 1940. do 1999. godine. Dio izložaka bilo je iz fundusa požeškoga muzeja, a tada je autorica kataloga, muzejska savjetnica Lidija Ivančević-Španiček, napisala da Peić “slika riječima i piše slikanjem”.
U znak zahvalnosti trg i spomen-ploča znamenitom sugrađaninu
Matko Peić umro je u Zagrebu 30. listopada 1999. u 77. godini života. U Gradu Požegi nalazi se Trg Matka Peića na kojemu je postavljeno njegovo poprsje (bista), a spomen-ploča nalazi se u Ulici Antuna Kanižlića. Polaganjem cvijeća ispred poprsja, članovi Udruge zavičajnih pisaca i slikara Požeško-slavonske županije “Matko Peić” obilježit će 99. obljetnicu rođenja svoga znamenitog sugrađanina.
Pripremio: I. Tomić
Foto: Arhiva
