Search
Close this search box.

NAŠ SUSRET S ĐUROM MAURMANOM Poznati odvjetnik, marljivi sakupljač umjetnina, erudit i svestrani intelektualac

U povodu otvorenja nedavne izložbe slika, skulptura i zanimljivih predmeta iz ostavštine maestra Vladimira Kranjčevića u Hrvatskoj knjižnici i čitaonici u Pleternici, razgovarali smo s Đurom Maurmanom iz Zagreba, koji je veći dio svoje mladosti proveo u Pleternici. Izložba je pripremljena uglavnom njegovom zaslugom, u suradnji s Knjižnicom, a brojni posjetitelji imali su što vidjeti. Razlog za organizaciju ove izložbe jest činjenica da je maestro Kranjčević darovao Požeškoj biskupiji svu svoju umjetničku ostavštinu koja broji više od 6000 predmeta, koji su opisani, sortirani i darovani.

Sa sakupljanjem umjetnina počeo prije tridesetak godina

-Netko ide u gostionicu, netko na nogometne utakmice, netko se nečim bavi, a meni je umjetnost prirasla srcu i želio sam sakupiti slike po svome izboru i ukusu. Nisam raspolagao s novcem kao ljudi koji se bave galeristikom, te skupljaju slike radi preprodaje. Išao sam na razna mjesta i birao slike na području Hrvatske, po svom nahođenju i po prilici koja mi se pružila. Mnogi ljudi odlaze na sajmove, ali mnogi ne vide što vidim ja. Znao sam što se u toj prilici može ponuditi, a imao sam spoznaje o umjetnosti tijekom gimnazijskog školovanja, a školovao sam se i u hodu. Sa sakupljanjem umjetnina počeo sam prije tridesetak godina, mnogo toga se nakupilo i ne znam što sve imam. U pleterničkoj Knjižnici sam izložio jednu skulpturu za koju su mi ljudi, koji su je prodavali, rekli da je to skulptura stjuardese koja je jedina ostala živa nakon pada aviona. Naravno, znao sam da to ne može biti jer je skulptor koji je radio tu bistu akademski kipar Rudolf Švagel Lesić, rodom iz Županje. To je zapravo skulptura prve žene hrvatske pilotkinje koja je prva skočila padobranom 1935. godine  u Beogradu, a zove se Katarina Matanović Kulenović-objašnjava Đ. Maurman.

Izložba u Pleternici u čast maestra Vladimira Kranjčevića

-Ne mora svako umjetničko djelo čovjeku biti njegov cilj da kupi i gleda, svatko ima svoj kriterij kao što imam i ja. Mislim da mogu razabrati  što je lijepo, a što nije, a svako djelo nije umjetničko djelo. Netko može biti dobar zanatski slikar, a ne mora biti umjetnik. Neke slike na ovoj izložbi dobio sam na dar od maestra Vladimira Kranjčevića. Htio sam ljudima pokazati da postoje razne slikarske tehnike i razne teme koje mogu biti predmet izložbe. Nisam izabrao da to bude tematska izložba, a ljudima sam htio pokazati različite slikare i to je bio moj izbor.  To je moja prva izložba, na kojoj su meni darovane slike, a ostale se nalaze u Biskupiji. Nisam siguran da ću pripremiti još koju ovakvu izložbu jer ovo je stvarno naporan posao. Moj cilj je bio da upoznam ljude da je maestro Kranjčević jedini dirigent koji je svoju umjetničku ostavštinu darovao i na taj način je udomio na jednom mjestu. Postavljao sam pitanje nekim ljudima iz Zagreba, koji su došli na izložbu, gdje su ostavštine maestra Lovre Matačića, maestra Horvata, maestra Dešpalja, no tih ostavština nema. Maestro Kranjčević bio je sretan što je svu svoju ostavštinu mogao darovati Požeškoj biskupiji, a bio je dobar prijatelj s biskupom Antunom Škvorčevićem koji je ostavštinu objeručke prihvatio te je na tome vrlo zahvalan. Naglašavam da je maestro, između ostalog, darovao više od 900 partitura, notnih zapisa koji su njemu koristili kao dirigentu. Darovao je i sva svoja odlikovanja, svoje pohvale, biblioteku, namještaj, umjetničke slike, CD-ove, gramofonske ploče, a sve to Biskupija može ponuditi požeškoj Glazbenoj školi i svim glazbenicima koji se  školuju u Požegi, koja može biti zahvalna što je time kulturno obogaćena-kaže Đ. Maurman

Đuro je rođen u Tekiću 1951. godine, selu koje je u rimsko doba u 4. stoljeću bilo centar Požeške kotline. Kod djeda i bake živio je do pete godine života, a onda se s roditeljima doselio u Pleternicu, gdje je završio Osnovnu školu, a gimnaziju u Požegi. Studij prava završava u Zagrebu gdje živi i bavi se odvjetničkim poslom. U mladosti se bavio rukometom i stolnim tenisom, a bio je aktivni sudionik u društvenom životu Pleternice. Stariji Pleterničani pamte da je bio i prvi spiker na tek osnovanoj pleterničkoj radiostanici.

Sudionik Hrvatskog proljeća 1971. godine

-Pleternica je imala šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća sjajne intelektualce i sportaše, i nadam se da će se ta tradicija održati. Antun Baller bio je alfa i omega pleterničkog sporta, a također i Miroslav Dračko koji mi je bio razrednik. Učiteljica mi je bila Štefica Dračko koja mi je za poklon, kao odličnom učeniku prvoga razreda, darovala knjižicu „Čarobni lončić“,  a izložio sam je na ovoj izložbi. U mladosti me je sve zanimalo, bio sam vrlo znatiželjan, a posebno me je zanimalo novinarstvo. Pisao sam u humorističkom časopisu „Kerempuh“ u kojemu sam objavljivao aforizme i satiru. Kada bi kolporter u Zagrebu na ondašnjem Trgu Republike izvikivao moj aforizam, znao sam za njim hodati, iako ljudi nisu znali da sam ja autor. Za vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine dobio sam uvjetnu osudu jer sam objavio dva članka u „Hrvatskoj pokrajini“, a oba su bila zabranjena. Za to sam bio osuđen 1973., a to su bile godine koje su moji roditelji teško podnosili zajedno sa mnom. Zahvaljujući njima i vjeri  u samoga sebe da ću uspjeti, u tome sam uspio. Danas radim kao odvjetnik u Zagrebu, no to je težak kruh, a mnogi se varaju koji smatraju da je odvjetništvo samo branje novca. Nemam ušteđevine nijednu kunu, nikoga nisam odbio zastupati i barem 50 posto ljudi zastupao sam besplatno. U odvjetništvu mi nije nikada bio motiv novac, a tako sam odgajao i svoje odvjetničke vježbenike-naglašava ovaj marljivi sakupljač umjetnina.

Druženje  s poznatim osobama iz javnog života

U zagrebačkom društvenom životu druži se s poznatim osobama, a poznaje brojne glumce, književnike, glazbenike, pjevače. U osobito prijateljskim odnosima je s glumcima Mladenom Čuturom, Ksenijom Pajić, a naglašava da se družio i s akademikom Matkom Peićem koji ga je umjetnosti najviše privukao. S njim je često bio na ručkovima u restoranu Kutjevo u Tomićevoj ulici, a dobar je bio s književnikom Tomislavom Ladanom kojega je doveo u Pleternicu, a koji je bio enciklopedist, lingvist, poliglot, prevoditelj, urednik i iznimna osoba. Kao odvjetnik zastupao je Stjepana Mihaljinca, Elviru Voću, a zna reći da nije toliko bitno čovjekovo zanimanje i koliko su ljudi poznati.

– Svi smo mi zapravo ljudi koji rade određeni posao, a ono što treba istaknuti to su ljudske karakterne osobine i njihov temperament. Čovjek mora biti otvoren i pristupačan svakom dobronamjernom drugom čovjeku, bez obzira na to kojim se poslom bavi-poručio je ovaj 71-godišnji zagrebački Pleterničanin, uporni sakupljač umjetnina, erudit te iznimni i svestrani intelektualac. Iz njegovog životopisa smo doznali da se u slobodno vrijeme bavi pčelarstvom, vrtlarenjem i voćarstvom. Kaže da će pčele preseliti u Slavoniju. I nakon pola stoljeća provedenog u Zagrebu, uvijek se rado sjeća Pleternice, ljudi i događaja, povremeno se vraća u mjesto svoje mladosti, te naglašava kako ništa nije zaboravio, a sjećanja su mu još uvijek vrlo živa i svježa.

Tekst i foto: I. Tomić  

Vezano
Vezano
Događaji
Zadnje objave
Fotogalerija
Zoran Vakula i pleternički školarci
Komemoracija u Ruševu
Povodom Dana županije uz spomenik hrvatskim braniteljima položeni vijenci
Besplatna kontrola tlaka i šećera u krvi
 Svetkovina Uskrsnuća Gospodnjega u požeškoj Katedrali