Biskup Antun Škvorčević pohodio je požeški Kolegij 4. studenog 2022., koji djeluje u sastavu Doma pape Ivana Pavla II. a u njem se nalaze svećenički aspiranti te je u kapeli Kolegija predvodio euharistijsko slavlje u zajedništvu s ravnateljem Tomislavom Dokozom, duhovnikom Marijanom Pavelićem, prefektom Matejom Filipovićem i tajnikom Matejom Silukovićem. Pozdravljajući poglavare i kolegijaše, biskup je izrazio radost što na prvi petak može biti zajedno s njima baš kod oltara, jer nas on povezuje sa svima onima diljem svijeta koji se nastoje duhovno obnoviti polazeći od svoga vjerničkog srca, ali još važnije, polazeći od Isusova Srca u kojem nam je Bog otvorio dobra svoje beskrajne ljubavi. Dodao je kako je danas i spomendan sv. Karla, koji je živio samo 46 godina, ali se u tom kratkom životu posvema založio za čovjeka po Isusovu modelu. Pozvao je kolegijaše da i oni nastoje živjeti opredijeljeni za Isusov model, te biti pobjednici.

U homiliji biskup je zapodjenuo razgovor s kolegijašima o važnom pitanju, jesu li iznenađeni i zadivljeni činjenicom da su se rodili, a da nije bilo nikakva razloga da se to dogodi. Ustvrdio da je za svakog pojedinog od njih, ali i za Boga najveći i najvažniji svemirski podatak da postoje, jer radi toga ima svoje značenje za njih i stvarnost koja ih okružuje. Poručio im je da oni nisu igra slučaja, nego je svatko od njih smišljen u Božjem vječnom naumu kao biće s kojim on računa. Drama našeg života jest u tome da se može dogoditi da mi ljudi ne računamo ni s Bogom ni s nečim drugim, nego živimo poprilično „napamet“, kazao je biskup. Tvrdnju je potkrijepio riječima koje je u naviještenom prvom čitanju sv. Pavao uputio Filipljanima, svojoj najdražoj zajednici, potičući ih da žive po uzoru onih koji su svoje živote provodili čvrsto sjedinjeni s Bogom. Osim toga, uvjeravao ih je kako taj Bog nije neki neznanac, nego onaj koji je u križu Sina svoga Sina Isusa Krista dobio sasvim konkretno lice, i u svojoj smrti i uskrsnuću jasno nam obznanio tko je on za nas, a tko smo mi njemu: dragocjena bića za koja je on dao svoga Sina do kraja, do u smrt, istaknuo je biskup. Pozvao je kolegijaše da pred tom snažnom činjenicom da nas Bog uvijek voli i nikad ne napušta ostanu zadivljeni, te u njoj trajno pronalaze istinu o sebi i o svom postojanju. Kazao je kako za one koji pred tom činjenicom ostaju ravnodušni sv. Pavao veli da „žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti, jer misle samo na zemaljsko“.

Parafrazirajući stihove pjesnika Antuna Branka Šimića, ustvrdio je kako se za takve ljude može reći „da hodaju maleni ispod zvijezda“, a kolegijaše je pozvao da živeći po modelu Isusova križa budu „veliki pod zvijezdama“, veličanstvena Božja bića pod tim lijepim Božjim stvorenjima. Život po modelu Isusova križa nije tek trpljenje, nevolja i mrak, nego najsvjetlije što postoji, a to je ljubav koja voli do kraja, do u smrt i pobjeđuje, ustvrdio je biskup.
Posvjedočio je kolegijašima kako je od svoje mladosti pokušavao sebe promatrati u Božjem svjetlu, i da je pritom uvijek nailazio na dobre ljude koji su ga pratili u tom nastojanju, ponajprije na roditelje i druge članove obitelji, a onda na mnoge prijatelje u sjemeništu u Zagrebu, pomažući mu otkrivati istine o sebi u Isusu Kristu i ne živjeti polovično, sebično i usputno, nego velikodušno. Napomenuvši kako velikodušnost znači založiti se ponajprije za sebe samoga, naglasivši kako nas Isus u ulomku današnjeg evanđelja o snalažljivom upravitelju poziva da upravo to činimo: da volimo sami sebe, zato što nas je Bog stvorio, što nas se ne odriče i u nas polaže svoje velike nade. Drugim riječima, voljeti sebe znači voljeti ono što je Božje u nama, s time surađivati i velikodušno se zauzimati za druge, kazao je biskup. Dodao je da su takvu velikodušnost prema sebi i drugima živjeli sveci, jer su se oslobodili zarobljenosti svojom sebičnošću. Sloboda nije u tome da netko radi što hoće, nego da se odvaži razbiti krug sebičnosti, prestane se vrtjeti oko samoga sebe i počne živjeti po Isusovu modelu života položenosti za druge, ustvrdio je biskup. Kazao je kako mu je stalo do toga da navedena važna životna pitanja budu predmet njihovih mladenačkih promišljanja, i da je to razlog zbog kojeg ih je na početku homilije upitao jesu li iznenađeni činjenicom svog postojanja. Naime, ukoliko u mladim ljudima koji ne računaju s Bogom umire život, šteta je što su se uopće rodili, da samo uvećaju umiranje u svijetu kojega ionako ima previše. Vrijedan je življenja onaj život, kojega mladi ljudi, računajući s Bogom u svojoj slobodi odluče velikodušno uložiti, založiti i položiti za vrijednosti, za drugoga, ustvrdio je biskup. Kazao je kako je od mladosti svećeništvo shvaćao kao vrijednost u koju je odlučio uložiti svoj život, nasljedujući Isusa Krista, polažući ga za „Drugoga“ i za „druge“, ne da bi ga izgubio, nego ga ovdje na zemlji ispunio smislom, i postigao vječni život na nebesima, za koji sv. Pavao kaže da je ondje naša prava domovina.

Poželio je kolegijašima da se, povećavajući svoje znanje i stječući mnoge vještine u školi, realne i virtualne u digitalnom svijetu, nauče snalaziti u Božjem svijetu, jer su oni Božji podatak, bića koja Bog poziva da budu njegovi cijeloga svog zemaljskog života, a potom i u vječnosti. Također im je poželio puno radosti i uspjeha u propitkivanju samih sebe pred Bogom, i velikodušnosti s obzirom na opredjeljenja njihove slobode, te im je poručio kako im je u tim nastojanjima od pomoći kućni red u Kolegiju i nastavni program u Katoličkoj gimnaziji koji im omogućuje ne samo da nauče „nešto“, nego da budu „netko“ i da na toj razini svoga „biti“ uzrastu do one punine života za koju ih je Bog stvorio.
Na svršetku misnog slavlja biskup je potaknuo kolegijaše da ne budu samo tjelesno budni, nego da budu budni dušom za Boga i na taj način ulaze svu širinu Božje stvarnosti u koju su pozvani. Istaknuo je kako vjeruje da su osjetili ljubav svojih novih poglavara, kojom im žele pomoći da žive svoje mladenačko dostojanstvo. Poručio im je da i oni pokažu svoju osjetljivost prema poglavarima, koji ne nastupaju sa zlim namjerama, nego sa željom da im omoguće da budu na Božjoj razini. Na kraju je još dodao kako je ovdje uz prefekta Filipovića, prisutan i tajnik Matej Siluković, koji su bili 4 godine u Kolegiju, gdje je sazrijevalo njihovo svećeničko zvanje.