Na današnji dan 20. veljače 1889., prije 133 godine, u Požegi je rođen Željko Marković–hrvatski matematičar, astronom, sveučilišni profesor i akademik. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, matematiku i astronomiju studira na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i Pragu (1907–1911), te u Göttingenu (1909–1910), a usavršava se u Parizu (1912–13). U Zagrebu doktorira 1915. , a 1918. je docent na Filozofskom fakultetu.. Suplent postaje 1919., izvanredni profesor 1920. , a redoviti profesor 1921. godine na Tehničkoj visokoj školi, poslije na Tehničkome fakultetu. U Zagrebu od 1925. obavlja funkciju predstojnika Zavoda za primijenjenu matematiku Tehničke visoke škole. Od 1949. do umirovljenja 1962. redoviti je profesor Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (PMF), a honorarni je predavač do 1965. godine.
U znanstvenom radu pozornost matematičkoj analizi i njezinoj primjeni
Kao poznati matematički stručnjak, Željko Marković se bavio se svom znanstvenom radu matematičkom analizom i njezinom primjenom, posebno linearnim diferencijalnim i integralnim jednadžbama. Tako je dokazao da Mathieuova diferencijalna jednadžba ne može imati dva linearno nezavisna periodička rješenja. Također se bavio i nebeskom mehanikom, osobito problemom triju tijela. Od 1938. istražuje starogrčku matematiku i matematičku filozofiju, posebice matematičke ideje Platona (teorija mjerenja, teorija o jednom i o neodređenoj dvojci) i Aristotela (shvaćanje beskonačnosti), te o tome objavljuje radove. Od 1921. do 1922. godine dekan je Visoke tehničke škole, zatim Tehničkoga fakulteta (1930–1931) i PMF-a (1957–1958), rektor je Sveučilišta u Zagrebu (1954–1955), te prvi pročelnik Matematičko-fizičke sekcije Hrvatskoga prirodoslovnog društva (1945–1946). Također obavlja funkcije predstojnika Zavoda za primijenjenu matematiku zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta(od 1949.), tajnika Razreda za matematičke, fizičke i tehničke znanosti (1947–1966), a od 1960. je član Académie Internationale d’Histoire des Sciences u Parizu.
Posebno istraživanje života i rada Ruđera Boškovića
Marković posebno istražuje život i rad Ruđera Boškovića. U ondašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti pokretač je nove publikacije Građa za život i rad Ruđera Boškovića (1950), a na njegov je poticaj obnovljen Almanah Bošković. Također je zaslužan za osnivanje i uređenje spomen-muzeja Ruđer Bošković na otoku Lokrumu (1958) te Instituta za povijest prirodnih, matematičkih i medicinskih znanosti JAZU (1960) i njezina Instituta za fiziku atmosfere s opservatorijem na Medvednici(Puntijartka). Od 1931. je redoviti član JAZU (danas HAZU). Suorganizator je dvaju međunarodna simpozija o Boškoviću u Dubrovniku. Sa svojim radovima sudjeluje na simpozijima u Bologni(1961) i Milanu(1962), a dobio je Nagradu vlade FNRJ (1949) i Nagradu za životno djelo (1968). Željko Marković napisao je više desetaka znanstvenih radova, a najvažniji su mu Uvod u višu analizu (I–II, 1945–46) i Ruđer Bošković (I–II, 1968–69). Piše u revijama i enciklopedijama i na njemačkom, francuskom i engleskom jeziku.
Spomen-ploča na rodnoj kući
Željko Marković umro je u Opatiji 23. kolovoza 1974., u 86. godini života. Ovaj znameniti Požežanin, i brat požeške književnice Zdenke Marković, pripada plejadi velikana koji su ostavili trajan i neizbrisiv trag u hrvatskoj znanosti i kulturi. Na njegovoj rodnoj kući u Vučjaku, u blizini požeške tržnice, nalazi se spomen-ploča postavljena 1911. godine, koja nas podsjeća na njega i njegovu poznatu sestru.
Pripremio: I. Tomić
Foto: Arhiva
