U Požegi je održana korizmena duhovna obnova za redovnice povezana sa sinodskim savjetovanjem koje traje tijekom korizme u Požeškoj biskupiji. Program je započeo u Dvorani bl. Alojzija Stepinca Biskupskog doma u Požegi, gdje je nakon molitve Trećeg časa i sinodske molitve Duhu Svetom Robert Kupčak, voditelj Pastoralnog centra uputio redovnicama pozdravnu riječ a pridružio mu se i fra Tonio Vučemilović, biskupijski povjerenik za osobe posvećenog života.
Duhovnu obnovu predvodio je o. Stjepan Fridl na temu „Redovnice i sinodalnost redovnica Crkve“.
Istaknuo je važnost vjerničke otvorenosti Duhu Svetom koji vodi Crkvu kroz povijest. Kazao je, među ostalim, kako je sinodalnost način života Crkve te smo na poticaj pape Franje pozvani u sinodskom savjetovanju o njoj promišljati i u skladu s time djelovati. U sinodski proces pozvani su uključiti se svi vjernici pa tako i redovnice. Pri tom je od osobite važnosti otvorenost Duhu Svetom, molitva, razmatranje Božje riječi i slušanje jednih drugih kako bismo mogli što bolje uvidjeti na koje nas to korake Bog poziva u životu Crkve i ostvarivanju njezina poslanja u svijetu. Valja posebno moliti za dar razlučivanja te u nastojanju oko prosudbe stanja Crkve ne smijemo pasti u napast da je promatramo samo kroz poteškoće, samodostatnost i oslonjenost isključivo na njezine strukture.
Voditelj je naglasio kako Duh Sveti ujedinjuje, a ne razjedinjava te stoga i naša različita razmišljanja treba prihvatiti kao obogaćenje a ne podjele. O. Fridl je upozorio kako je za istinsku sinodalnu crkvenost važno obraćenje, koje nije samo korizmeno nastojanje, nego svakodnevni i cjeloživotni proces naše vjerničke težnje da izađemo iz tame grijeha na svjetlo uskrsne pobjede. Pojasnio je da obraćenje uključuje tri etape: žaljenje zbog grijeha (suočavanje s istinom o sebi i spoznaja vlastite bijede), osjećaj stida (kada povrijedimo voljenu osobu) i naposljetku kajanje (koje nas vodi k oslobođenju od tereta grijeha). Poželio je redovnicama da im korizmena duhovna obnova usred sinodskog savjetovanja pomogne rasti u svijesti pripadnosti Crkvi i svakodnevnog nastojanja oko obraćenja. Uslijedilo je zajedničko promišljanje redovnica o određenim pitanjima njihova poziva i poslanja, koje je vodio Robert Kupčak, član Biskupijskog sinodskog povjerenstva, tijekom kojeg su redovnice očitovale i prijedloge s obzirom na njihovu uključenost u život požeške mjesne Crkve i opće Crkve. Potom su se uputile u crkvu sv. Lovre gdje je o. Fridl predvodio pokorničko bogoslužje s prigodom za osobnu ispovijed.
Središnja točka korizmenog susreta redovnica bilo je euharistijsko slavlje koje je u kapeli sv. Ivana Pavla II. u požeškoj Katedrali predvodio biskup Antun Škvorčević. U slavlju je uz redovnice sudjelovalo tridesetak učenika sedmih i osmih razreda koji su toga dana, u okviru programa pastorala duhovnih zvanja, posjetili Kolegij Požeške biskupije, pristigavši iz Lipika (Župa sv. Franje Asiškog), Lukača (Župa sv. Luke Evanđelista), Nove Gradiške (Župa Bezgrješnog začeća BDM i Župa Kraljice Svete Krunice), Virovitice (Župa sv. Leopolda Mandića), Daruvara (Župa Presvetog Trojstva) i Požege (Župa sv. Terezije Avilske, Župa sv. Leopolda Mandića i Župa sv. Ivana Krstitelja).
Biskup Antun je pozdravio okupljene redovnice i učenike, podsjetivši ih da je na današnji dan prije 17 godina preminuo sv. Ivan Pavao II. utemeljitelj Požeške biskupije te da upravo zbog toga ovu svetu misu slavimo u kapeli gdje se nalazi i relikvija njegove krvi, koja svjedoči o Papinu žaru za Krista. Poželio je da i na ovom svetom slavlju odgovorimo na poziv svetoga Pape te što šire otvorimo vrata svoga života Isusu Kristu. Spomenuo je kako je Ivan Pavao II. s posebnom ljubavlju prilazio mladima i poticao ih da svoju slobodu uz Isusovu pomoć znaju pravo živjeti. Biskup je preporučio nazočne mlade zagovoru svetoga Pape da to mogu ostvarivati u svom životu. Sudionici slavlja potom su uputili molitvu sv. Ivanu Pavlu II. i zaključili je pjevanim poklikom: „Sveti Ivane Pavle, moli za nas!“
U homiliji biskup je upitao sudionike slavlja kako im je u duši? Istaknuo je da prorok Jeremija u naviještenome prvom čitanju opisuje da je u njegovoj duši tmurno i teško, jer ga njegovi sumještani progone zato što im naviješta zahtjevnu Božju riječ. Biskup je pripomenuo kako je neko takvo stanje duha na svoj način prikazala umjetnica Marija Ujević na svom mozaiku pred kojim slavimo ovu svetu misu, a nazvala ga je „Svemirska noć“. Upitao je potom je li neka „svemirska noć“ prisutna i u našim dušama zbog mraka koji u nas unose mnogi teški događaji, od rata u Ukrajini i koronavirusa do naših osobnih životnih nemoći. Stoga je od posebnog značenja znati se u tim okolnostima snaći u vlastitoj duši, u vlastitoj slobodi i pronaći prava životna opredjeljenja, kazao je biskup. Istaknuo je da nas u to umijeće na svoj način uvodi i naviješteno evanđelje. U njem nastupaju ljudi različitih mišljenja o Isusu. Kad netko pita tko je Isus Krist, zapravo pita „tko sam ja“, ustvrdio je biskup, jer je u njemu Bog u punini objavio i ostvario svoj naum o nama ljudima, i to Jeremijinim putem patnje i bola, po kojem se dolazi do Božje pobjede.
Biskup je upozorio na izazovnu činjenicu da mnogi ljudi u Isusu Kristu prepoznaju Božju istinu o sebi, a drugi to ne uspijevaju ili odbijaju. Zašto je to tako, ostaje tajna ljudske slobode.
Istaknuo je da takve stavove o Isusu susrećemo u današnjem evanđelju. Zabilježio je evanđelist kako su neki iz naroda tvrdili za njega: „ovo je uistinu prorok“, ili: „on je Krist – Mesija“. No, bilo je onih koji su to nijekali, jer po njima Mesija kao potomak Davidov treba doći iz Betlehema, a ne iz Galileje te evanđelist zaključuje da je nastala podvojenost među narodom. Kad su nastupili učeni farizeji, podvojenost se pretvorila u pomutnju. Naime, narodne vođe poslali su stražare da uhite Isusa, a oni se vraćaju neobavljena posla opravdavajući se da „nikada, nitko, nije ovako govorio“. Biskup je upozorio kako su upravo stražari nekom svojom sposobnošću duha prepoznali tko je Isus, a učenim farizejima to nije bilo dano. U ovom je izazov: postoje oni koji čuju, vide i s oduševljenjem se opredjeljuju za Boga, a ima i onih koji ne čuju i ne vide ili ne žele čuti i vidjeti niti izabrati Boga. Na završnu evanđelistinu primjedbu kako je svatko od sugovornika otišao svojoj kući biskup je dodao: farizeji su otišli u neku svoju mračnu kuću duše poput „svemirske noći“ iz koje nisu mogli izaći, stražari u kuću posvema otvorena srca za Boga, za Isusa Krista.
Današnje evanđelje, nastavio je biskup, postavlja nam pitanje što zapravo razumijemo od zbivanja u našoj duši, i što radimo sa svojom slobodom? Je li nas zahvatilo ono raspoloženje koje su imali stražari? Uspijevamo li poput njih u Isusu vidjeti sebe, u njegovoj muci i smrti prepoznati istinu o sebi? Onoliko koliko prepoznajemo sebe u njemu i njega prihvaćamo kao vlastitu sudbinu, toliko smo na pravome životnom putu, izvedeni smo iz mraka vlastitih nemoći, opredijeljeni smo za pravu slobodu i istinu, postali dionici vječnosti.
Osvrnuvši se na duhovnu obnovu redovnica, biskup je kazao kako vjeruje da su uzdigle svoju dušu visoko, upozorivši ih da ne treba ići previsoko, nego do Isusa Krista. Ustvrdio je da onaj koji želi dalje od Isusa Krista, nerijetko nisko padne. U korizmenim nastojanjima treba se truditi oko toga da svatko pronađe sebe u budnoj i čistoj vjeri koja dobro vidi. Potaknuo je redovnice i nazočne mlade da obnovljenim opredjeljenjem slijede Isusa Krista, ruku pod ruku s njime, vjerno do groba. Pozvavši se na Tina Ujevića i njegovu pjesmu „Svakidašnja jadikovka“, biskup je kazao nazočnim učenicima da netko može biti mlad po godinama, ali star u duši, bez životnog poleta, zarobljen mrakom sebičnosti. Sebičnost i samodostatnost su najteže mladenačke bolesti, zaključio je biskup. Potaknuo je školarce da mladenačkom otvorenošću i povjerenjem hrabro prihvate Isusova životna mjerila, polazeći od njegove pobjedničke ljubavi na križu, jer tako neće nikada pogriješiti. Homiliju je završio citirajući francuskoga teologa Jeana Daniéloua koji ga je, kako je spomenuo, posebno oduševljavao dok je bio student. A on o vjeri u Isusa Krista kaže: „Uzeti ozbiljno Isusa znači prihvatiti u svoj život prodor onoga što je apsolutno u ljubavi, prihvatiti da budemo poneseni do nepoznatih daljina. Ovaj rizik ujedno je oslobođenje, jer u konačnici mi predobro znamo da ne želimo drugo osim tu apsolutnu Ljubav. Ona nas oslobađa od nas samih, i uvodi u ono što vrijedi puno više nego li mi sami. To znači (…) da se vjera konačno ne pojavljuje kao način da se smjestimo na kraj avanture razumijevanja stvarnosti, kao neki mir koji bi nam bio udijeljen nakon što smo dovoljno tražili. Vjera nije kraj, nego polazna točka. Uvodi nas u najčudesniju avanturu: promatrati jednoga dana Trojstvo.“ Biskup je zaželio da nitko od sudionika slavlja zagovorom svetog Ivana Pavla II. ne skrati svoje životne koordinate na malo, ne skuči ih na sebičnost, nego da budu onako veliki koliko Isus Krist može biti velik u nama. On je istinska životna formula za vječnost.
Pri svršetku euharistijskoga slavlja biskup je kazao redovnicama kako vjeruje da je sveti Papa radostan u nebeskoj domovini što su se one danas okupile u njegovoj kapeli oko djelića njegove krvi, da bi razmišljale o Isusu Kristu, mjereći sebe mjerilom njegove ljubavi s križa. Zahvalio im je što svojom vjernošću obogaćuju požešku mjesnu Crkvu u kojoj djeluju. Mladima koji su došli na susret u Kolegij izrazio je zahvalnost što sudjeluju na programu, napose na svetoj misi, i otvorili se Isusovu svjetlu kako bi u njem prepoznali sebe i u svojoj slobodi tragali za pravim životnim opredjeljenjima. Zahvalio je i voditelju duhovne obnove patru Stjepanu Fridlu, povjereniku za osobe posvećenog života fra Toniju Vučemiloviću kao i povjereniku za duhovna zvanja Marijanu Paveliću.
Izvor: Požeška biskupija
