U sklopu projekta „Istraživanje medijske pismenosti za učenike viših razreda osnovnih škola Požeško-slavonske županije“, koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije u iznosu od 7.000 kuna, Udruga Humanum provela je istraživanje  na području naše županije. Istraživanje je provedeno pod vodstvom psihologinje Ive Grgić u periodu od  rujna do prosinca 2021. godine.

Medijska pismenost, koja je rezultat medijskog obrazovanja (Pérez Tornero, 2008: 103), podrazumijeva pristup medijima te analizu, vrednovanje i stvaranje sadržaja (Aufderheide, 1992: 6) i danas se smatra jednim od ključnih oblika pismenosti 21. stoljeća. Mediji istodobno i razvijaju i ograničavaju javno znanje, zbog čega imaju veliki utjecaj na političke procese, ali i na procese učenja i socijalizacije, uključujući i život i razvoj djece i mladih (McDougall i sur., 2018 .; Zezulkova, 2015.). U posljednjem desetljeću medijska pismenost stekla je povećanu političku pozornost na razini Europske unije. Niz ključnih političkih dokumenata je objavljeno od 2007. godine, a koji naglašavaju važnost razvoja viših razina medijske pismenosti, posebno među učenicima. Konkretno, inicijative koje su usvojile institucije EU progresivno naglašavaju potrebu promicanja medijske pismenosti u obrazovanju i osposobljavanju radi jačanja kritičkog razmišljanja učenika, poticanja aktivnog građanstva i promicanja zajedničkih vrijednosti Europske unije.

Brzi napredak digitalnih tehnologija i istodobno povećanje korištenja interneta potaknuli su raspravu o važnosti pripreme učenika za pristup, korištenje, razumijevanje i kritičku procjenu svih oblika medija. Učenici, naoružani samo jednim uređajem, imaju pristup velikom nizu gotovo nefiltriranih informacija. Širi pristup internetu i digitalnim medijima pružio je učenicima i nastavnicima mogućnost dobivanja većih količina informacija i olakšao samoizražavanje, aktivne oblike građanstva i kreativnu komunikaciju sa širom publikom. Međutim, učenici su i sve više izloženi raznim oblicima dezinformacija, propagande, radikalnih i nasilnih poruka, indoktrinacija i govora mržnje.

Istraživanja pokazuju kako obrazovanje iz medijske pismenosti može imati pozitivne učinke na  znanja, vještine i stavove učenika u analizi i kritičko razumijevanje medija i dezinformacija. Istraživačke i političke inicijative u vezi s medijskom pismenošću i medijskim obrazovanjem sve su veće. Međutim, nedostaje sistematiziranost dokaza o tome ‘što djeluje’ u praksi obrazovanja za medijsku pismenost na razini učionica. Istraživanja medijske pismenosti učenika u drugim državama članicama EU su pokazala statistički značajnu povezanost između socioekonomskog statusa i razine obrazovanja s razinom medijske pismenosti učenika, u smjeru da su niži socioekonomski status i razina obrazovanja povezani s nižom razinom medijske pismenosti učenika. Požeško-slavonsku županiju karakterizira nizak socioekonomski status stanovnika, pad nataliteta, iseljavanje radno sposobnih građana te je u suvremenom razdoblju prisutan negativan trend smanjenja djece u prvim razredima tako da se neke osnovne škole u potpunosti zatvaraju, a mnoge smanjuju razredne odjele što može negativno utjecati na razinu medijske pismenosti učenika osnovnih škola Požeško-slavonske županije u usporedbi s učenicima osnovnih škola drugih županija, u kojima nisu prisutni navedeni demografski trendovi. Nadalje, u postojećim aktivnostima i programima promicanja medijske pismenosti evidentna je rascjepkanost, nepovezanost između različitih organizatora akcija te izostanak vidljivosti i prepoznatljivosti na lokalnoj razini.

Područje medijske pismenosti učenika Republike Hrvatske je još uvijek nedovoljno istražena tema te se tijekom online nastave, potaknute epidemijom COVID-19, utvrdilo kako postoji potreba za medijskim opismenjivanjem svih članova društva, što je posljedično dovelo i do potrebe za mjerenjem medijske pismenosti, kao nužnog dijela potrebnog za napredak u medijskom obrazovanju (Hobbs, 2010). Od školske godine 2019./2020. u hrvatskim osnovnim školama započinje provođenje nove kurikularne reforme pod nazivom Škola za život, kojom se nastoji osuvremeniti rad u školama. Za škole se nabavljaju projektori te su škole od Ministarstva dobile sredstva za nabavu opreme, potrošnih materijala za uvođenje novih kurikuluma te književnih djela za cjelovito čitanje. Osim nabavljanja tableta za učenike, novom reformom je predviđeno i nabavljanje računala za učitelje, nastavnike i stručne suradnike. Zbog navedenih razloga je tema, a ujedno i glavna aktivnost ovog projekta, upravo istraživanje medijske pismenosti učenika viših razreda osnovnih škola Požeško-slavonske županije. Osim glavne aktivnosti provođenja istraživanja medijske pismenosti učenika viših razreda osnovnih škola naše županije, također je provedeno mapiranje potreba nastavnika hrvatskog jezika viših razreda osnovnih škola na tom području.

U istraživanju je sudjelovalo 325 učenika viših razreda osnovnih škola s područja Požeško-slavonske županije, a korištena je prilagođena verzija upitnika po uzoru na anketni upitnik, na temelju kojega je provedeno istraživanje među svim državama članicama Europske unije (Ciboci, 2018; EAVI i DTI, 2011) u svrhu dobivanja podataka, te Upitnik opće medijske pismenosti u svrhu utvrđivanja razine medijske pismenosti učenika. Prije početka istraživanja učenicima su podijeljene suglasnosti. Nakon odobrene suglasnosti za provođenje istraživanja, sa školama se dogovorilo točno vrijeme njegovog provođenja. Ako  upitnike nije bilo moguće podijeliti uživo zbog epidemiološke situacije, učenicima su podijeljeni u online obliku putem Google Formsa. Planirano je grupno provođenje istraživanja na početku ili na kraju sata razrednog odjela, ovisno o dogovoru s profesorima. Istraživanje je trajalo približno 30 minuta. Sudionicima se usmeno objasnio cilj i svrha istraživanja, te se naglasilo da je ono anonimno i dobrovoljno te da mogu odustati od sudjelovanja u bilo kojem trenutku.

Glavni cilj istraživanja je utvrditi razinu medijske pismenosti učenika viših razreda osnovnih škola s područja Požeško-slavonske županije, a time i medijskog obrazovanja, kako bi se utvrdila učinkovitost programa medijske kulture u medijskom opismenjivanju učenika u hrvatskim osnovnim školama. Sekundarni ciljevi istraživanja su istražiti koliko učenici viših razreda osnovnih škola imaju pristup različitim vrstama medija, koliko često stvaraju svoje vlastite sadržaje, njihova samoprocjena razine vlastite medijske pismenosti te znaju li analizirati i kritički vrednovati medijske sadržaje, kao i mapiranje potreba nastavnika hrvatskog jezika. U istraživanju je sudjelovalo 325 učenika viših razreda osnovnih škola Požeško-slavonske županije, od kojih je 49,8% bilo muškog, a 48,3% ženskog spola, a ostatak se nije želio izjasniti o spolu. Nadalje, najviše učenika bilo je iz sedmih i osmih razreda, zatim šestih te najmanji broj iz petih razreda.

Rezultati istraživanja su pokazali kako učenici imaju tendenciju visoko procjenjivati svoje digitalne vještine, medijsku pismenost, znanja i sposobnosti dok je opća razina medijske pismenosti učenika viših razreda osnovnih škola zapravo na niskoj do srednjoj razini. Rezultati su pokazali kako učenici viših razreda osnovnih škola Požeško-slavonske županije imaju pristup različitim vrstama medija, od kojih najčešće koriste tik tok, Facebook, Instagram te aplikacija za razmjenjivanje poruka (viber, whatsapp i messenger). Što se tiče kreiranja i stvaranja vlastitih sadržaja, pokazalo se kako većina učenika koristi medije za primanje i slanje e-mailova (66,8%), sudjelovanje na društvenim mrežama (79,1%), kreiranje profila, stranice ili grupe na društvenim mrežama (64,3%), gledanje serija, filmova i slušanje glazbe (88,6%), preuzimanje sadržaja (61,2%) te igranje online videoigrica (59,7%).

Ispitivalo se također znaju li učenici analizirati i kritički vrednovati medijske sadržaje te su rezultati pokazali kako učenici najpouzdanijima smatraju informacije dobivene putem televizije i interneta, dok najnepouzdanijim smatraju one dobivene putem novina. 14,8% učenika je za sadržaje putem medija pomislilo kako je sadržaj napravljen za promoviranje pušenja, 44,3% kako je sadržaj zapravo prikriveni oglas, a 55,7% pomislilo je za sliku osobe na društvenim medijima da je modificirana, odnosno da osoba na slici tako ne izgleda u stvarnom svijetu. Rezultati su također pokazali kako 40% učenika u posljednja tri mjeseca nisu nikad namjerno kliknuli na reklamu koju ste vidjeli na internetskoj stranici, društvenoj mreži ili ste je dobili putem e-maila

Rezultati su pokazali kako 36,6% učenika nije sigurno je li zakonom dopušteno sve oglašavati, a 31,7% misli da je zakonom dopušteno sve oglašavati. 57,5% učenika smatra kako je zakonom propisano kada mediji moraju zaštititi identitet djece, 66,5% učenika smatra da zakonom nije dopušteno prikazivati žene i muškarce na ponižavajući način; 35,4% učenika smatra kako zakoni propisuju vrstu sadržaja koje se smije, odnosno ne smije prikazivati u medijima, a 54,5% učenika smatra kako zakonom nije zabranjeno preuzimanje („skidanje“) filmova i glazbe s interneta. 52,9% učenika misli kako svaka reklama na televiziji i radiju mora biti jasno označena da znamo da je to reklama. 58,2% učenika smatra kako se informacije koje pronađu na internetu ne smiju koristiti bez navođenja izvora, dok 79,1% učenika smatra kako informacije na Wikipediji nisu uvijek točne. 79,4% učenika smatra kako nije dobro dijeliti lozinke svojih profila na društvenim mrežama, u online igrama itd. s najbližim prijateljima, te 84,6% učenika smatra kako se današnja djeca bolje služe internetom od odraslih.

Rezultati ovog istraživanja su doveli do novih spoznaja o medijskoj pismenosti učenika viših razreda osnovnih škola u Požeško-slavonskoj županiji, te mogu pomoći  stručnjacima u razvijanju materijala, udžbenika te modificiranju i kreiranju nacionalnog kurikuluma, nastavnicima hrvatskog jezika pri modifikaciji vlastitog plana i programa rada, budući da mogu služiti kao objektivan način vrednovanja dosadašnjeg načina medijskog opismenjavanja učenika osnovnih škola. Iako se rezultati dobiveni ovim istraživanjem ne smiju generalizirati na cijelu Republiku Hrvatsku, oni ipak mogu dati dobar uvid u trenutačno stanje medijskog obrazovanja i medijske pismenosti u Republici Hrvatskoj. U budućnosti je svakako potrebno provesti istraživanje u svim hrvatskim županijama, što je i glavna preporuka za buduća istraživanja, jer tek na temelju cjelovite slike mogu se predlagati i donositi nove politike medijskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj.

Izvor: Udruga Humanum