.Na današnji dan u Čaglinu je rođen Zlatko Crnković, poznati hrvatski književnik, književni kritičar, prevoditelj i urednik. Tim povodom objavljujemo tekst Vlaste Peći Marčetić, mag. bibl, voditeljice Službe nabave, obrade i zaštite knjižnične građe u Gradskoj knjižnici Požega. Ovaj tekst dio je opsežnijeg stručnog članka objavljenog u knjižničnom časopisu Knjižničarstvo DKSBS-a.
.
Čaglin kao ishodište identiteta
Zlatko Crnković rođen je 11. svibnja 1931. godine u Čaglinu, gdje je proveo rane godine djetinjstva. Do devete godine živio je kod djeda i bake, gdje je završio prva dva razreda osnovne škole. Upravo su ti rani boravci u Čaglinu, koji su se nastavili i kasnije tijekom školskih praznika, ostavili dubok trag u njegovim sjećanjima i kasnijem književnom stvaralaštvu. Zavičaj se u njegovim sjećanjima ne pojavljuje samo kao zemljopisna odrednica, nego kao prostor djetinjstva, jezika i temeljnih životnih iskustava. Zanimljivo je da su u Čaglinu stanovali u Požeškoj ulici. Postoji sličnost s „otatom“, majčinim ocem koji je bio „vicmaher“, Zlatka je taj način izražavanja pratio cijelog života. Posebna uspomena na njega jesu prženi žganci preliveni vodom koje im je kuhao za doručak (Crnković 2002, 27). Po uzoru na njega i Zlatko je prestao pušiti u četrdesetoj godini. A majčina mama, „omama“ bila je baka iz bajke. Draga uspomena je kava Divka ostavljena u lončićima u rerni koju bi ispijali tijekom poslijepodneva. Ostala rodbina, Pamerovi, s majčine strane, braća i njihove žene isto su obilježili djetinjstvo u Čaglinu. Posebno sjećanje pripada baba Suzinom kolaču od dizanog tijesta s nadjevom od maka, oraha ili rogača (Crnković 2002, 37). Jedan je dio obitelji poslije rata zatražio njemačko državljanstvu u skladu s podrijetlom te su se odselili iz Čaglina (Crnković 2002, 42). Zavičajni prostor nije bio samo mjesto obiteljskih uspomena, nego i prostor igre i prvih prijateljstava. Crnković u autobiografskim zapisima spominje bratića Jožiku Šulca, s kojim su on i Ivan Kušan, kao i brat Milan dijelili dječačke igre, osobito ratne (Albert 2020, 95). Čaglin se tako postupno oblikovao kao mjesto susreta privatnog i intelektualnog života, prostor u koji je Crnković rado dovodio ljude bliske svom književnom i profesionalnom krugu. Vodio je Crnković u Čaglin razne ljude iz književnog svijeta, , urednike i pisce, između ostalih bio je u tu i Ephraim Kishon kojeg je na večeri kod Crnkovića najviše oduševio slavonski kulen, djelo tete Zore iz Čaglina.
Takvi detalji, iako naizgled neznatni, u njegovim tekstovima postaju nositelji emocionalne i identitetske vrijednosti zavičaja. Važno je istaknuti kako se zavičajna povezanost kod Crnkovića ne zadržava isključivo na razini sjećanja, nego se prenosi i na njegov odnos prema jeziku. Slavonski govor, jezik njegova djetinjstva i odrastanja, postaje važna vrijednost u njegovu prevoditeljskom radu (Opačić 2024).
Nakon drugog razreda osnovne škole seli se u Zagreb pa ga roditelji upisuju u njemačku evangeličku školu (Crnković 2002, 57). U tom je razdoblju stekao temeljito znanje njemačkog jezika te naviku discipliniranog rada, koja će obilježiti cijeli njegov profesionalni život. U zagrebačkom okruženju Crnković se susreo s bogatim kulturnim i obrazovnim poticajima, ali i s osobama koje će snažno utjecati na njegov život i rad.
Mladost, studij i Čaglin kao simbol slobode
Ivana i Jakšu kušana, Ivanova oca (kojeg je uvijek zvao Ivo) Zlatko je upoznao u Zagrebu, kada su se preselili na ugao Heinzlove i Banjavčićeve ulice. Ivan Kušan, budući najbolji prijatelj koji je završio Likovnu akademiju, ali je podjednako bio talentiran za pisanje i prevođenje. Veliku ulogu u Zlatkovu i Ivanovu životu imao je Ivanov otac Jakša Kušan (Crnković 2009, 125), književnik, prevoditelj i urednik Zabavne biblioteke. Odredio je životni put Zlatko i Ivanu, budućim prevoditeljima, piscima, urednicima (Crnković 1998, 40).
Što je čitao Zlatko u studentskim danima? Pet omiljenih pisaca bili su mu: Dostojevski, Shakespeare, Huxley, Dickens i Gide. Otkrivanje Prousta došlo je kasnije. Najveći i jedinstveni čitateljski užitak bilo je čitanje U traganju za izgubljenim vremenom, i to u originalu. U vrijeme studija radio je kao turistički vodič, a kao apsolvent germanistike i jednu godinu kao knjižničar u knjižnici koja sada nosi naziv Knjižnica S. S. Kranjčevića.
Unatoč zagrebačkom životu i akademskim obvezama, Crnković i Ivo tijekom mladenaštva redovito su boravili u Čaglinu, osobito tijekom školskih praznika. Zlatko u svoje i Ivanovo ime u zajedničkom časopisu Perom i kistom 1949, godine pod naslovom Slike iz Čaglina piše:
„Zaželjeli smo se već slobodnog života u Čaglinu i mnogo mjeseci ranije maštali o tome čime ćemo se tamo baviti. Imali smo obilan program pred sobom: lov puškom na grlice i vrapce, kupanje na Londži, prevođenje s ruskog i učenje engleskog, igranje nogometa i igre s kockom, igranje tenisa i još koješta“. (Albert 2020, 96).
Diplomirao je engleski i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a američku je književnost studirao na Berkeleyju u Kaliforniji (1961./1962.).To iskustvo omogućilo mu je neposredan uvid u suvremene književne tokove. Karijeru je započeo kao profesor engleskog jezika na Pedagoškoj akademiji u Pakracu (Crnković 2009, 113).
.
Prevoditeljski rad i kulturno posredništvo
Osim hrvatskog, vladao je francuskim, engleskim, njemačkim i ruskim jezikom na izvrsnoj razini (Gajdobranski 2020). Prema Crnkoviću prevođenje je umjetnost. Poseban je naglasak na prevoditeljima i slobodi u prevođenju. Odnosi se samo na prozu, poeziju nikad nije prevodio jer se prema njegovu mišljenju pjesma zapravo iznova stvara, pjesme mogu prevoditi jedino pjesnici. Jakša Kušan usmjerio ga je poslu prevođenja. Još kao studentu ponudio je da najprije prevede neke Tolstojeve pripovijetke, a kako je bio zadovoljan, predložio je da prevede i Rat i mir (Crnković i Kušan 2006, 173). Imao je 25 godina i to je bio njegov prvi veliki prijevod. Crnković je tijekom karijere preveo približno 160 knjiga, s njemačkog, engleskog, ruskog i francuskog jezika. Francuski mu je bio najdraži jezik i sâm ga je naučio. Između ostalih djela francuske književnosti, preveo je Camusova Stranca i Sartreovu Mučninu… Dostojevski mu je bio najdraži prevođeni pisac, a Tolkien najmanje omiljen. Njegovi prijevodi često su bili prvi hrvatski prijevodi naslova stranih književnosti. Zalagao se za etičke principe u prevođenju i poštivanje prava autora. Uvijek je radio bez pisaćeg stroja, računala i Interneta. Sve svoje prijevode i knjige pisao je rukom, a onda ih je davao daktilografkinji na prijepis. Svaki je prijevod na glas čitao svojoj ženi Nedi.
Osim prevoditeljskog i njegov urednički rad oblikovao je ukus čitatelja ovih prostora
Tijekom uredničke karijere uredio je oko 600 knjiga, odnosno književnih jedinica. Bio je urednik biblioteka Hit, ITD i Evergreen i mnogih drugih a u Nakladnom zavodu Znanje djelovao je od 1969. godine do umirovljenja 1994. godine (Crnković 2009, 7–32). Od 1997. uređuje seriju Zlatko Crnković vam predstavlja u zagrebačkom Algoritmu. Crnković je snažno utjecao na oblikovanje čitateljskog ukusa te je svojim izborima autora i naslova ostavio prepoznatljiv trag. Smatram, sa stajališta knjižničara, kako naslovi objavljeni u toj nakladničkoj cjelini za mnoge korisnike Gradske knjižnice Požega predstavljaju dodanu vrijednost. Pred kraj života uredio je knjigu Stjepana Alberta, Čaglin: Zlatko Crnković Čaglinski i NK „Omladinac“ do kraja pedesetih godina 20. stoljeća. Knjiga je izašla iz tiska nakon smrti Z. Crnkovića (Albert 2020, 1-7).
Pisac i njegova autobiografska proza: svjedočanstva književnog života
Kao pisac i član Hrvatskoga društva pisaca objavio je sedam knjiga, koje su većinom oblikovane kao autobiografska sjećanja, obilježena bogatstvom bibliografskih podataka i svjedočanstava o književnom životu njegova vremena. Možda Crnkovića najbolje opisuje njegovo djelo Knjige mog života, popis djela koja je preveo, uredio ili objavio i u kojima je sadržano sve što je pisao o knjigama, prevoditeljima i općenito o književnom i stvaralačkom radu svog doba, Po načinu, a i samim naslovom izraz je preuzeo od Henryja Millera, omiljenog pisca koji je na sličan način popisao i „opisao“ djela koja su imala utjecaj na njegov život. Ostali naslovi su: Pisac i njegov urednik – izabrana pisma i dugogodišnja prepiska s Ivanom Aralicom; Prošla baba s kolačima: uspomene u 7 poglavlja, opisuje privatni život, na 275 stranica ovog djela Čaglin se spominje čak 109 puta. U Knjizi snova opisani su snovi autora nastali u razdoblju od 1956. do 2002. godine. Knjigositnice su podijeljene u tri cjeline: tekstovi iz knjiga, časopisa i novina; Oko Sljemena i Globusa intimna su pisma dvojice prijatelja, Crnkovića i Kušana, u razdoblju od 1946. do 1997.; Carske mrvice, između ostalog su, osvrti i razmišljanja o klasicima svjetske književnosti, trostruko iskustvo: uredničko, prevoditeljsko i spisateljsko.
Mentorstvo i nagrade
Generacijama je prenosio svoje znanje i iskustvo kao mentor mlađim kolegama, osobito studentima stranih jezika i mladim prevoditeljima. Za svoj rad dobio je niz nagrada i priznanja Među najznačajnijima je „Nagrada Društva književnih prevoditelja Hrvatske“ koju je dobio 1971. za prijevod romana Portnoyeva boljka Philipa Rotha. Ponovno je istim priznanjem građen 1986. za prijevod romana Marka Twaina Huckleberry Finn. Međunarodna prepoznatljivost uslijedila je 1996. kada je Zlatko Crnković primio nagradu „IBBY“ (Međunarodni odbor za knjige namijenjene mladima) u Groningenu u Nizozemskoj za najbolji prijevod Tolkinova Hobita. Njegov rad u području uredništva dodatno je valoriziran 2006. kada je dobio nagradu „Kiklop“ kao „Urednik godine“. Za svoj dugogodišnji doprinos hrvatskoj književnosti i prevodilaštvu, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2011. dodijelilo mu je nagradu „Iso Velikanović“ za životno djelo (Piteša 2011). Poseban značaj njegova rada prepoznat je i na akademskoj razini: 2008. Filozofski fakultet u Zagrebu, odsjek Kroatistika, posvetio mu je kolegij kao jednom od najuglednijih hrvatskih prevoditelja i urednika te medijatoru književnog ukusa. Lokalna priznanja također potvrđuju njegovu važnost: Državni arhiv u Slavonskom Brodu, Ogranak Požega 2012. uputio je Požeško-slavonskoj županiji prijedlog za dodjelu „Nagrade za životno djelo“, uz opsežno obrazloženje i životopis u kojem se ističe njegova iznimna uloga kao prevoditelja, književnika, književnog kritičara i urednika (Državni arhiv u Požegi). Temeljem toga prijedloga, Požeško-slavonska županija iste je godine dodijelila Zlatku Crnkoviću „Nagradu za životno djelo“ (Radonić, 2014).
Ostavština
Zlatko Crnković umro je 2. studenog 2013. godine. Zbog duboke povezanosti s Požegom i Čaglinom donio je odluku o poklanjanju književne i privatne imovine iz sobe u Jandrićevoj 27 u Zagrebu Arhivu RH, Odjel Požega i kontaktirao voditelja Odjela, Tomislava Radonića, prof. Djelomičnu imovinu osobno je 16. rujna 2010. godine predao u Državni arhiv Slavonski Brod, Odjel u Požegi i to 1,7 dužinska metra: prijevoda i rukopisa, rukopisa književnih djela, prevedenih knjiga, novina i časopisa, isječaka iz novina, korespondenciju i fotografije. Dana 17. rujna 2010. sastavljen je zapisnik o zaprimljenoj ostavštini. (Milković 2023).
U konkretnom slučaju ostavštine Zlatka Crnkovića arhivski fond još nije arhivistički obrađen te nisu izrađena obavijesna pomagala (arhivski popis i sumarni inventar). Dobio je samo početni broj ili signaturu. Signatura je arhivskog fonda HR-DAPŽ359. Naziv je fonda: Osobni arhivski fond CRNKOVIĆ, Zlatko, hrvatski prevoditelj, književnik, urednik (Državni arhiv u Požegi n.d.).
Dvije izložbe o Zlatku Crnkoviću
U povodu 50 godina rada u izdavaštvu Zlatka Crnkovića, 20. rujna 2004. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici otvorena je izložba knjiga i radova Zlatka Crnkovića, a dramski umjetnik Vanja Drach, čitao je Crnkovićeve tekstove. Ujedno je organizirana i književna večer posvećena prevoditelju, uredniku i književniku (Index.hr 2004). Postavljena izložba bila je izložba njegovih izdanja, fotografija i novinskih članaka koji oslikavaju cijelu književnu epohu i vrhunske pisce 20. stoljeća (Gajdobranski 2020).
Druga izložba o Zlatku Crnkoviću pod nazivom Zlatko Crnković (1931.–2013.): urednik-medijator književnog ukusa, otvorena je u Požegi 9. lipnja 2014. Izložbu je priredio Tomislav Radonić, prof. i voditelj Odjela Državnog arhiva u Požegi. Izložbeni postav bio je koncipiran kronološko-tematski i obuhvatio je ključne etape života i rada Zlatka Crnkovića. Izložbu je pratio katalog koji je sadržavao uvodni tekst autora izložbe, sažeti životopis Zlatka Crnkovića, pregled njegove uredničke, prevoditeljske i autorske bibliografije te reprodukcije dijela izložene građe (Radonić 2014).
Iz svega navedenog može se zaključiti, Zlatko Crnković bio je most između hrvatske i svjetske književnosti, promovirajući vrijedne naslove koji čine temelj našeg kulturnog identiteta. Kao prevoditelj, isticao se izuzetnim književnim ukusom, preciznošću i sposobnošću prilagodbe prijevoda duhu jezika na koji prevodi, dok je njegova urednička izvrsnost oblikovala brojne izdavačke projekte i čitateljski ukus u Hrvatskoj. Autobiografske knjige otkrivaju njegov intimni svijet i trajnu vezanost za Čaglin, mjesto koje je bilo utočištem i izvorom inspiracije kroz cijeli život. Ta povezanost s rodnim krajem, u kombinaciji s profesionalnim doprinosom, obogatila je zavičajnu knjižničnu baštinu, osobito zavičajnu zbirku Possegana Gradske knjižnice Požega.
