General Marko Slivarić pl. Heldenburški rođen je 12. listopada 1762. godine u selu Vrčin Dol (Pleternica), u graničarskoj obitelji Martina i Anđele kako smo već spomenuli. Marko je kršten u župnoj kapeli sv. Antuna Padovanskog u Vrčin Dolu (ime dobiva po svom djedu po majci Marku). Kao i njegovi predci, otac, djed, pradjed, i Marko je krenuo vojničkim pozivom. Nakon završetka časničke škole ( vojna akademija Terezijana u Bečkom Novom Mjestu) smjera topničke službe, Marko 1. svibnja 1781. ulazi u službu Austrije kao kadet u 2. topničkoj pukovniji. Kao školovani mladi časnik, nakon toga dobiva raspored u Vojnu Hrvatsku, područje Vojne granice u Slunjskoj pukovniji, 1782. godine. U to vrijeme izmjerio je Slunjsku pukovniju po granicama satnija, tako da je zabilježen kao jedan od hrvatskih kartografa. Promaknut je 1787 u čin potporučnika te je sudjelovao tada u bojnim djelovanjima na Talijanskom bojištu. Zatim je 1794. promaknut u čin poručnika, i premješten u pukovniju u Otočac u kojoj je 1797. promaknut u čin satnika, premješta se potom u Ogulinsku bojnu gdje 1809. dobiva čin bojnika. U proljeće 1809. sudjeluje u bitkama u Lici zapovjedajući jednom bojnom, protiv Napoleonove francuske vojske koju vodi maršal Marmont. U tim bojnim djelovanjima bojnik Slivarić pružio je veliki otpor, što nije prošlo nepaženo kod maršala Marmonta. Bojnik Marko Slivarić u tim bojnim djelovanjima, ”bitka za Obrovac”, dva puta je ranjen. Sklapanjem sporazuma u Beču između Austrije i Francuske, 1809. sav dio Hrvatske južno od Save pripadalo je francuzima, koji su tim dobivenim zemljama dali ime ”Ilirske pokrajine” a maršal Auguste Marmont postaje prvi guverner (1809.-1813.) istih. Tako su dojučerašnje hrvatske pukovnije koje su bile žestoki protivnici, francuzima, postali saveznici. Početkom 1810. godine maršal Marmont imenuje nove zapovjednike pukovnija, među njima i jedinog, hrvata, Marka Slivarića privremenim pukovnikom i zapovjednikom Ličke pukovnije sa sjedištem u Gospiću. Iste godine maršal Marmont šalje izaslanstvo Ilirskih pokrajina u Pariz, caru Napoleonu na polaganje prisege, vojnu delegaciju tada, predvodi pukovnik Marko Slivarić, koji je tom prilikom 28. studenog 1810. odlikovan Časničkim križem Legije časti.
Nakon povratka iz Pariza 1811. godine Slivariću je potvrđeno promaknuće u pukovnika 20. srpnja 1811. te preuzima zapovijedanje namjenskim snagama( za pohod na Rusiju) Prve hrvatske provizorne pukovnije, sastavljene od prvih bojni 1.i 2 (Ličke i Otočačke) pukovnije.
Pukovnija je dodjeljena u 1. brigadu 13. pješačke divizije (zapovjednik general Delzons) Talijanskog opservacijskog korpusa, koji od travnja 1812. postaje IV. korpus francuske Velike armije, kojom zapovijeda Princ Eugen Beuharnais, potkralj Italije. Pukovnija je 3. ožujka bila u Veroni s brojnim stanjem 48 časnika i 1610 dočasnika da bi tijekom pohoda svoje prvo vatreno krštenje doživjela u Ostrovnom 26. srpnja 1812. u kojem je pukovnik Slivarić ranjen. U toj bitci istaknula se Prva hrvatska provizorna pukovnija, te je zapisana u desetom biltenu Napoleonove Velike armije. Nakon toga pukovnija je sudjelovala u bitci za Moskvu kod sela Borodina, 6.i 7. rujna tkz. ”bitka generala”. Pukovnija je ušla u Moskvu 15. rujna 1812. godine i ostala do povlačenja, Napoleon je u Moskvi, 18. listopada dodjelio šest križeva Legije časti njenim pripadnicima. Povlačenjem iz Moskve nastaje prava katastrofa, za Napoleonovu Veliku armiju. Prva hrvatska provizorna pukovnija u povlačenju, iskazala se u bitkama kod Malojaroslaveca ,24. listopada ( gdje je poginuo zapovjednik divizije general Delzons), potom u bitci kod Vjazme, 3. studenog, i bitci prilikom prijelaza rijeke Berezine, 29. studenog 1812. godine. Nakon pohoda na Rusiju od Prve hrvatske provizorne pukovnije ostalo je svega 22 časnika i 31 vojnik i dočasnik. Pohod je platila tako i cijela Napoleonova Velika armija od koje je ostalo samo oko 10 000 vojnika ( u pohod je krenulo nešto više od 400 000).
Francuski car Napoleon promaknuo je pukovnika Marka Slivarića u brigadnog generala 5. veljače 1813. godine, potom ga šalje u travnju u sjedište svoje pukovnije u Gospić da mobilizira još jednu bojnu od 1000 ljudi te dovede u Njemačku. S cijelom hrvatskom brigadom general Slivarić sudjeluje u prvom i drugom pohodu na Sasku u postrojbi IV. korpusa Velike Armije pod zapovijedanjem generala Bertranda. Poslije bitke u Leipzigu, poznatije pod nazivom ”Bitka naroda” 16.-19. listopada 1813. u kojoj su francuzi izgubili ( Napoleon je protjeran na otok Elbu) 19. listopada, generala Slivarića su zarobili kao francuskog generala i odveli u siječnju 1814. u Ostrogon u Mađarsku. Slivarić traži povratak u domovinu Hrvatsku i austrijsku vojsku, ali ga Austrija ne želi primiti kao brigadnog generala, poradi velike odanosti francuskom caru Napoleonu.
Iz mađarskog zarobljeništva general Slivarić vraća se šest mjeseci posije 15. srpnja 1814. u Francusku i smješten je u Marseilleu gdje se stavlja glavnom stožeru Francuske vojske na raspolaganje, i dobiva pola plaće. U Francuskoj u to vrijeme dolazi do obnavljanja monarhije gdje se na vlast dolazi Luj VIII. No u veljači 1815., Napoleon je pobjegao sa otoka Elbe i ponovo preuzeo vlast u Francuskoj te započinje razdoblje poznato pod nazivom ”Sto dana’. Dva dana prije poznatih ”sto dana” general Slivarić obratio se ministru rata pismom o svojim gubitcima u posljednja dva pohoda na Rusiju i Sasku te zahtjevom za nadoknadu troškova.
U tom vremenu generala Slivarića ponovo su aktivirali u vojnu službu 23. travnja 1815. kao zapovjednika 2. brigade 24. pješačke divizije u devetom opservacijskom korpusu pokrajine Var pod zapovjedništvom maršala Brunea.
Brigadni general Marko Slivarić postavljen je 1.lipnja 1815. godine za vrhovnog zapovjednika utvrde –grada Antibesa. Nakon bitke kod Waterlooa, u kojoj su francuske snage doživjele poraz, od saveznika, Napoleona su po drugi puta protjerali, sad na otok sv. Helenu, (gdje umire 5.svibnja 1821. godine.)
Austrijske snage blokiraju i žele osvojiti grad Antibes, ali on se brani odan kralju Luju XVIII.
Obranu grad Antibesa organizira brigadni general Marko Slivarić uz dogovor sa lokalnim vlastima predvođenim gradonačelnikom Francoisom Tourreom i gradskom stražom i spriječava austrijsku vojsku da okupiraju grad-utvrdu Antibes što mu donosi duboku zahvalnost Antibljana. U jednom vojnom izviješću se navodi da je ”mudrim spojem opreza i čvrstine uspio zadržati utvrdu u rukama kralja, te izbjeći sve zamke koje su mu stranci neprekidno postavljali”. Tim prilikama su mu nudili ”povratak u austrijsku vojsku što su mu odbili 1813.” Zbog odanosti francuskom kralju Luju XVIII. grad Antibes uzdignut je na čast zaslužnih gradova kraljevstva i pridodano mu je geslo ”Fidei servandae exemplum 1815” U središtu grada Antibesa podignut je mramorni stup 1818. kao uspomena na hrabre i domoljubne Antibljane.
Unatoč blistavoj obrani grada Antibesa brigadni general Marko Slivarić smjenjen je sa dužnosti vrhovnog zapovjednika obrane Antibesa 7. rujna 1815. godine. Naime kao što stoji u jednom vojnom dokumentu upućenom francuskom ministru rata, general Slivarić je ”žrtvovan zbog potrebe održavanja harmonije između nas i Austrijanaca” Smjenom Slivarića austrijancima je oduzet svaki ”izgovor” za povlačenje iz regije Provanse. Zahvalnost generalu Slivariću za obranu Antibesa iskazali su u pismima građani, gradska straža i gradonačelnik: ”Gradska straža i zapovjednici neće nikada zaboraviti što mu sve duguju te će ga njihova zahvalnost i privrženost svugdje pratiti gdje god bio”. Pismo su potpisali satnik zapovjednik straže Gairaud u odsutnosti glavnog zapovjednika i još 28 časnika. Također, general Slivarić bio je visoko cijenjen kao zapovjednik obrane, od gradonačelnika Antibesa i njegovih zamjenika. U pismu koje šalju generalu Slivariću 14. rujna 1815. godine, između ostalog piše, ”da žale zbog njegovog odlaska sa dužnosti, podsjećajući da je uvijek s njima dijelio sve svoje akcije, projekte i planove, te mu žele puno uspjeha u nastavku karijere”. Obrana Antibesa isključila je svaku nadu povratka u domovinu za generala Slivarića i nastavak vojne službe u Austrijskoj vojsci.
Kraljevskom odlukom već sljedeći mjesec, 18. listopada 1815. general Marko Slivarić umirovljen je u 53. godini života i 34-toj godini vojne službe. Nakon umirovljenja ostatak života provodi u mjestu Gignacu pokrajina Herault na jugu Francuske. Nakon zahtjeva generala Slivarića za državljanstvom, potporu mu šale i stari znanac maršal Marmont koji daje preporuku francuskom ministru rata : “Poznajem generala Slivarića od kada je stupio u službu Francuske. Uvijek se ponašao na istaknuti način”. Zahvala francuske države generalu Slivariću dolazi 8. listopada 1817. kada dobiva francusko državljanstvo, i potvrdu da može ostati u Francuskoj, za razliku od brojnih drugih stranih vojnika koji nisu stekli državljanstvo te su ostali bez vojne mirovine. Hrvatsko-francuski general Marko Slivarić preminuo je u 76. godini života 27. kolovoza 1838. u Gignacu gdje je i sahranjen na mjesnom groblju po katoličkom običaju, sa njim je živjela njegova kći Henriette, koja je bila udovica. Njegova supruga Antoniette nikad nije otišla iz Hrvatske, živjela je u Karlovcu i preminula je prije supruga Marka.
Novu stranicu povijesnog spomena o generalu Marku Slivariću otvorilo je Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Francuskoj 15. rujna 2008. godine na 170. obljetnicu njegove smrti. Naime, tog dana otkrivena je spomen ploča na kući u kojoj je živio i preminuo, a na gradskom groblju u Gignacu podignut je grobni spomenik njemu u čast. Na grobnom spomeniku uočljivi su podaci našeg časnog i hrabrog generala te junačka djela Prve hrvatske provizorne pukovnije koja je pod francuskom zastavom dijelila slavu francuske vojske. Na dvjestotoj obljetnici Ilirskih pokrajina u Parizu 14. listopada 2009. godine u središnjem dijelu proslave pod Slavolukom pobjede nastupili su veterani Domovinskog rata odjeveni u replike odora hrvatskih pukovnija koje su se borile u sklopu francuske Velike armije. U tom dijelu proslave simbolično je zapaljen plamen na grobu neznanog junaka. Također, tom prilikom prvi puta izvedena je, uz francusku i hrvatska himna.
U Pleternici je 12. listopada 2016. godine, na 254. obljetnicu rođenja generala Marka Slivarića održan međunarodni simpozij i otvorena izložba. Na dvojezičnoj hrvatsko-francuskoj izložbi prikazani su izvorni dokumenti o životu generala Marka Slivarića plemenitog Heldenburškog koji potječu u većini iz francuskog Vojnog i Državnog arhiva. Kako do sada nema portreta, zaštitni znak izložbe bila je ilustracija Marka Slivarića u odori francuskog brigadnog generala koji je napravio gosp. Darko Pavlović, jedan od najboljih hrvatskih vojnih ilustratora. Prikazan je na izložbi i plemićka titula njegova oca Martina iz 1772. godine koja je dio stalnog postava Muzeja grada Zagreba, kao i replike dokumenata iz gradskih arhiva Antibesa i Gignaca. Izložbu su uveličali i četiri replike odora hrvatskih pukovnija koje su bile u francuskoj Velikoj armiji: 1. hrvatska provizorna pukovnija, Dalmatinska kraljevska pukovnija, Istarska kraljevska bojna i Hrvatska husarska pukovnija. To su upravo replike odora koje su nošene na proslavi 200-te obljetnice Ilirskih pokrajina u Parizu. Među njima je odora pukovnika Marka Slivarića sa replikom ordena križa legije časti i replika zastave 3. provizorne pukovnije. Autor izložbe je bio g. Claude Grbeša, uz postav Gradskog muzeja Požega. Izložba je bila otvorena 30 dana u Hrvatskoj knjižnici i čitaonici u Pleternici. Na simpoziju su obrađene teme: ”Graničarska obitelj Slivarić” (Mario Kalan), ”Marmont i Ilirija 1806.-1811.: istine i poluistine” (prof. Franck Favier) ,” Velika Armija – moderna struktura” (prof. Jean-Francois Brun), ”Prva hrvatska provizorna pukovnija u pohodu na Rusiju 1812.”, (Vladimir Brnardić),”Marc Slivaric de Heldenbourg, posebni hrvatsko-francuski general”, (Claude Grbeša).
Kao završni dio simpozija otkrivena je dvojezična (na francuskom i hrvatskom) turistička ploča na cesti prema Vrčin dolu (grad Pleternica), rodnom selu generala Marka Slivarića.
I ova knjiga podsjetnik je na povijesnu hrvatsko-francusku povezanost, kroz određene osobe, posebno značajne za vojnu povijest. Nadam se da smo ovom knjigom popunili još jedno zrnce Hrvatske zavičajne i nacionalne povijesti .Također se nadam da će ova knjiga biti izazov ili poticaj za daljnja istraživanje mladim povjesničarima.
Izvor: Mario Kalan
General Ante Gotovina rođen je 12.listopada 1955.godine na Pašmanu. Njegov otac Milan bio je dalmatinski ribar. Gotovinina majka Ana izgubila je život 4. ožujka 1959., štiteći djecu od eksplozije mine kojom se u blizini kuće lomio kamen. Obitelj se iz Pašmana preselila u Pakoštane, a brigu o djeci preuzela je teta Marija Miočev.[8] U dobi od 17 godina postaje pripadnik francuske Legije stranaca pod legionarskim imenom Andrija Grabovac[9] (pripadnici Legije stranaca redovno dobivaju drugo ime koje se koristi u svim službenim dokumentima). Služio je u 2. padobranskoj pukovniji.[8] Sudjelovao je u vojnim operacijama u Čadu. Nakon petogodišnjeg staža u francuskoj vojsci stekao francusko državljanstvo.
Nakon prestanka službe u Legiji stranaca ostaje povezan s francuskim obavještajnim službama,[10] te obučava u Gvatemali pripadnike paravojnih postrojbi koji su se borili u građanskom ratu. Djelovao je i u drugim državama Južne Amerike. Godine 1983. zadesila ga je teška tropska bolest nedaleko od rijeke Montagua, a ono što mu je spasilo život bilo je žvakanje listova koke.[11]
Stupivši u kontakt s hrvatskim iseljenicima u Argentini, Gotovina (koji je u međuvremenu izgubio svaki kontakt s domovinom) doznaje za proglašenje hrvatske samostalnosti te se vraća u Hrvatsku u lipnju 1991., odmah stupivši u Zbor narodne garde.
Sudjeluje u teškim borbama u Zapadnoj Slavoniji (Novska, Nova Gradiška) u sastavu 1. gardijske brigade, prvo kao branitelj, a zatim kao zapovjednik. Nakon ranjavanja i oporavka, nakratko pukovnik Gotovina odlazi za zapovjednika HVO Livno.
Od 1992. do 1996. kao brigadir obnaša dužnost zapovjednika Zbornog područja Split, a nakon toga je glavni inspektor obrane. Ante Gotovina je dao veliki doprinos u ustrojavanju dočasničkog obučnog središta u Šepurinama pokraj Zadra.
Brzo je vojno napredovao, te je u činu brigadira u bio jednim (uz Janka Bobetka i Antu Rosu) od glavnih zapovjednika u operaciji Maslenica 1993. godine, a kao general organizira i vodi više ključnih vojnih operacija 1994. i 1995.: obranu Livna i Tomislavgrada od postrojbi Mladićeve Vojske RS, dugotrajni puzeći rat u kojem je tijekom desetak mjeseci lomljena srpska obrana u Livanjskom polju, obroncima Dinare i Šatora, osvajanje Glamoča i Bosanskog Grahova.
Opkoljavanje Knina stvorilo je preduvjete za brzo i uspješno izvršenje operacije Oluja. Uspješna vojna varka zbog koje je vojno vraćanje glavnine okupiranih hrvatskih krajeva general Gotovina je smislio još 1992., kada je, kao zapovjednik snaga HVO-a, preuzeo obranu ugroženog livanjskog područja. Snage koje je vodio general Ante Gotovina prodrle su rano ujutro 4. kolovoza 1995. pravcem preko Dinare i s leđa iznenadile snage pobunjenih Srba. [13] Nakon toga, Gotovina je u drugoj polovici 1995. glavni zapovjednik združenih snaga HV i HVO u operaciji Maestral, kada je potpuno razbijena vojska bosanskih Srba, a hrvatske snage su došle na udaljenost 23 kilometra od Banje Luke.
Odmah nakon Oluje Haški sud je započeo istragu o zločinima počinjenima za vrijeme i nakon ratnih operacija. Tužilaštvo se, između ostalog, zainteresiralo i za Antu Gotovinu od kojeg je 1998. godine zatražilo službeni iskaz. Međutim, iako je Gotovina bio spreman na razgovor, hrvatski politički vrh mu to nije bio odobrio. Razlog zbog kojeg Gotovina, pa ni jedan drugi časnik osim generala Čermaka, nije razgovarao s haaškim istražiteljima je odluka Vlade RH da se ide u pravni spor oko nadležnosti Haaga nad vojno redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja. Dok je trajao taj spor, nije bilo potrebe da ijedan hrvatski časnik razgovara s njima.
Promjenom vlasti u siječnju 2000., dolazi do antagoniziranja novouspostavljene šesteročlane koalicije i novoga predsjednika Mesića s jedne strane, te poražene stranke HDZ-a i određenog broja najviših hrvatskih časnika, napose onih koji nisu imali simpatija za vlast liberalne provenijencije. Zbog otvorenoga pisma nekolicine hrvatskih najviših časnika u kojemu je oštro kritizirana politika nove vlasti, a kojeg je A. Gotovina supotpisao,[14] tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić prisilno ga je umirovio 29. rujna 2000. godine zajedno s još šest visokih časnika Hrvatske vojske.[15]
Glasine koje su kolale neko vrijeme pokazale su se istinitima: Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu podigao je 2001. optužnicu protiv Ante Gotovine[2] (kasnije donekle izmijenjena)[16] optužujući ga za planiranje etničkoga čišćenja i ratne zločine, u sklopu zločinačkog poduhvata kojem je na čelu bio tadašnji Predsjednik RH Franjo Tuđman. Gotovina je odbio primiti optužnicu te je od podizanja optužnice do uhićenja bio u bijegu na nepoznatom prebivalištu. Obje su hrvatske koalicijske vlasti, i ona predvođena SDP-om (2000. – 2004.), i ona predvođena HDZ-om (2004. – 2011.), priznavajući legitimitet Haaškoga suda, pozivali Gotovinu da se preda. U međuvremenu, glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte je u više navrata optuživala državni vrh RH da namjerno skriva (ili podupire skrivanje) Ante Gotovine i sufinancira njegov bijeg. Carla del Ponte je optuživala je i katoličko svećenstvo u Hrvatskoj i BiH da ga skriva u svojim samostanima. Tražila je od Vatikana da zbog tog kazni svećenstvo, što je Sveta Stolica odbila. Carla del Ponte je zbog tog kritizirala i samog papu Benedikta XVI.[17][18] Joaquin Navarro-Valls, glasnogovornik Svete Stolice, izjavio je da je nadbiskup Giovanni Lajolo, ministar vanjskih poslova Vatikana, odbio pomoći jer mu Carla del Ponte nije pružila nijedan dokaz za svoje tvrdnje.[19] Vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj se razljutilo na tvrdnje Carle del Ponte.
Francuski bivši obavještajac Philippe Rondott tvrdi 2007. godine da je Gotovinu od progona 2000.- ih godina pa do uhićenja na Kanarskim otocima skrivala francuska vojna tajna služba DGSE, uz znanje najvišeg vrha francuske države.[20]
Nakon višegodišnjeg skrivanja Gotovina je uhićen na Kanarskim otocima (Španjolska) 7. prosinca 2005.[21] Nekoliko dana prije samoga uhićenja, stigao je na Tenerife u pratnji australskog Hrvata Joze Grgića ‘Jablana’. Kada su se navečer spustili u restoran hotela Bitácora u kojem je general tih dana prebivao, u 21:10 prišlo im je 8 službenika španjolske policije i uhitilo ih. Grgić je nakon nekoliko sati pušten, a Gotovina je prebačen u španjolski zatvor Soto del Real, 40-ak km od Madrida.
Za prijavu u hotelu Bitácora koristio je putovnicu na ime Kristijan Horvat za kojega se već navodno znalo kako je jedan od njegovih lažnih identiteta, te je upravo ta činjenica bila ključna za generalovo uhićenje. Gotovina je u trenutku uhićenja uza se imao 12.000 € gotovine.
Gotovina je 9. prosinca prebačen u UN-ov zatvor u Scheveningenu (Nizozemska), gdje je smješten i čekao početak suđenja.
11. ožujka 2008. godine na Haškom sudu počelo je suđenje Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku. Na svojim prvim pojavljivanjima pred Haškim sudom izjasnili su se da se ne osjećaju krivima.
Haški sud je nepravomoćnom odlukom u prvostupanjskom procesu 15. travnja 2011. proglasio krivim Antu Gotovinu kao sudionika udruženog zločinačkog pothvata, kriv je za djela progona, deportacije, pljačke, razaranja, ubojstva, nečovječna djela i okrutno postupanje, a sud ga je oslobodio odgovornosti za prisilno premještanje. Određena mu je kazna od 24 godine zatvora.[24]
Dana 16. studenog 2012. general Gotovina je drugostupanjskom (pravomoćnom) presudom oslobođen svih optužbi i pušten na slobodu. Kao odvjetnik zastupao ga je Luka Mišetić.
Izvor: Wikipedija
