Devetnicu Gospi od Suza u Pleternici pokrenuo je 1955.godine tadašnji župnik msgr.Ljudevit Petrak. U srpnju 1994.godine proslavio je 50.obljetnicu svećeništva i 50 godina službe u Pleternici. Nakon toga je otišao u mirovinu a te obljetnice bile su povod za razgovor u tadašnjem Požeškom listu. Objavljujemo dio razgovora koji se odnosi na ubojstvo župnika Radovića i rušenje crkve, gradnju nove crkve i pokretanje devetnice Gospi od Suza

*U Pleternicu ste stigli u vrijeme rata, 1944.godine. Kako je do toga došlo?

– Meni su još u Zagrebu naši poglavari u Sjemeništu rekli kako su nešto načuli da je moja želja da dobijem Pleternicu i da će uslišati moju molbu. Ja sam, međutim, njima kazao da nikad nisam ni čuo za to ime niti znam gdje se Pleternica nalazi, što je njih malo začudilo i samo su rekli: „ Dobro, pa ćemo vidjeti”. Kasnije sam došao do zaključka da je to zapravo bila želja tadašnjeg duhovnika dr.Dragutina Nežića koji je kasnije postao biskup u Poreču, u Istri. On je nekada bio kapelan u Požegi pa je dobro poznavao Pleternicu i prilike u njoj i onda je mene odgajao za djelovanje u Pleternici tj.u prilikama koje su bile komplicirane u svakom pogledu. U Pleternici je najveći dio naroda bio pravaški opredijeljen, dakle, za hrvatsku državnost, za hrvatsku državu. Ali, uz tu stranku postojala je i tzv. demokratska koalicijska, koja se zalagala za što užu vezu s Beogradom, za stvaranje Jugoslavije i tzv.jugoslavenskog duha. Osim toga, u Pleternici je bilo i ljudi koji su se opredijelili za socijalizam i komunističku partiju, tako da je u Pleternici bilo vrlo živo. …Sve to je taj nekadašnji kapelan u Požegi znao kada je razmišljao o tome da bih ja možda bio najpogodnija osoba za pastoralno djelovanje u Pleternici. Znao je da sam ja po svojoj naravi i ponašanju demokratski orijentiran, tj. da sam kod svojih stavova uvijek čvrsto stajao ali sam isto tako uvijek poštivao i tuđe mišljenje. Dakle, nikada nisam neprijatelja ponižavao, ali nisam ni dopustio da se moje mišljenje omalovažava.

*Ubrzo je po Vašem dolasku u Pleternicu minirana župna crkva.

– Da. Ja sam u Pleternicu došao 16.kolovoza 1944. godine i s tamošnjim župnikom sam služio misu u župnoj crkvi do 3.prosinca. Tada je došla virovitička brigada i po zapovjedi nekog Laze Dragaševića s Banije, ona je minirana. Ja sam se sklonio u susjednu kuću, a vojnici su pripremali miniranje crkve. Žene su molile da se to ne čini, ali ih vojnici nisu poslušali. Kad smo ostali bez crkve, nije nam preostalo ništa drugo nego tražiti prostor gdje ćemo se smjestiti za bogosluženje. Najpogodniji je bio Vatrogasni dom i vatrogasci su nam to dozvolili, pa smo u Vatrogasnom domu bili od 8.prosinca do proljeća 1950.godine. Svećenik Franjo Radović je ubijen u noći od 11. na 12.svibnja 1945.godine. Nakon miniranja crkve mi smo se bili smjestili u šumarijsku kuću gdje je jedno vrijeme bio dom umirovljenika. No, te nam prostorije nisu odgovarale pa smo se odlučili vratiti u svoju kuću, s tim da više pažnje posvetimo mjerama sigurnosti. Tako smo se vratili i jedno vrijeme je bilo mirno. No, međutim, u noći 11. na 12,svibnja probudila me kuharica i rekla mi da je vidjela tri čovjeka koji su imali na glavi partizanske kape i da se na prozoru između njih sada pojavio jedan gologlav i predstavio se da je tzv. raspršeni domobran. Molila me da ustanem i nastojim zadržati župnika da ne otvori vrata kako ne bi ušli u kuću. Ja sam ustao i stao sam kraj župnika na prozor, a on je vodio pregovore s tim ‘raspršenim’ domobranom koji je u stvari bio partizan. Kada su oni zatražili kruha i novaca, mi smo se povukli u kancelariju, a ja sam rekao velečasnom da nikako ne otvara vrata, jer su mi sumnjivi i da bi po njihovom načinu govora rekao da to nisu domobrani nego partizani.. On se tada udario rukom u prsa i rekao: „ Joj, ubit će me!” Vratili smo se natrag i dali im novaca i kruha, a župnik im je rekao neka se smjeste u šupu do zore i da će on ujutro otići do komesara i s njim porazgovarati pa neka se onda predaju partizanima, jer je 9.svibnja započeo mir. Međutim, taj vojnik je podigao pušku i opalio u župnika. Vidio sam da se ruši i počeo sam bježati. Kada sam došao do vrata jedva sam našao kvaku od straha. Otvorio sam ih i bacio se na tlo. Ovaj je još dva puta opalio ali, srećom, nije me pogodio.

Nakon smrti župnika Radovića, njegovu dužnost je preuzeo vlč.Petrak i odmah počeo tražiti dozvolu za izgradnju nove crkve. Obilazio je, pričao je dalje u razgovoru, nadležna republička ministarstva a nekoliko puta je bio i u saveznoj vladi u Beogradu. U to vrijeme su ga neki optužili kako je kazao da u Pleternici ima puno četnika i da UDBA priječi da dobije građevinsku dozvolu. Zbog tih optužbi kažnjen je sa 120 dana zatvora u KPD Slav.Požega

* Kako jenova crkva ipak sagrađena?

– Izgrađena je uz Božju pomoć, rekao bih. Komunisti su bili mišljenja da bih ja na neki način morao uvidjeti u kojem vremenu živimo i odustati od svojih planova. Međutim, ja sam bio uporan i dalje sam hodao po ministarstvu, a i telefonom sam tražio intervencije od pojedinih državnih funkcionera. Dozvolu sam dobio zahvaljujući jednom Crnogorcu Dilpariću, koji mi je, kada sam došao u saveznu vladu, rekao: „Ja vidim da si ti dobar čovjek i tebi se građevna dozvola mora dati. Ja ću telefonirati u Hrvatsku i oni tebi moraju dati dozvolu”. Stvarno, nakon izvjesnog vremena ja sam ponovo primljen kod vjerske komisije u Zagrebu i oformljeno je vijeće koje je trebalo voditi pregovore za izdavanje građevinske dozvole u kotaru u Požegi. Ali, postavljen je zahtjev da ja ne smijem biti prisutan. Međutim, taj predstavnik Crkve iz Zagreba je rekao da se pregovori bez mene ne mogu voditi. Tako sam onda i ja bio tamo pa su me pitali šta ja o svemu mislim. Rekao sam im:” Dobro, mi smo imali raznih razmimoilaženja, ali tvrdim da krivnja za to nije bila na meni. Ja sam samo tražio ono na što po zakonu imam pravo.”. Rezultat razgovora je bio taj da smo čak na račun kotara svi išli na ručak u Grgin dol, a potom smo došli u Pleternicu da bi nam na licu mjesta pokazali gdje ćemo dobiti građevinsku dozvolu. Lokacija nam nije odgovarala zbog velike provalije, ali nije nam preostalo drugo pa smo prihvatili i zato se danas crkva nalazi na ovom mjestu.

*Godine 1955.utemeljili ste pobožnost u čast Gospi od Suza. Kažite nešto o tome.

– Narodna poslovica kaže: Nevolja gola, najbolja škola”. Budući da sam uvidio da su naše fizičke i druge moći vrlo slabe, nije nam preostalo ništa do nego usmjeriti se prema nebu i tražiti pomoć onog koji može. U to vrijeme iz novina sam saznao za kip Gospe koji je proplakao u Siracusi, a o tome mi je pričao i isusovac pater Stjepan Miler koji je tada bio misionar po župama. Godine 1954. držao je misiju u Bučju i nakon razgovora s njim sam se povukao u crkvu u Bučju i razmišljao. Klečeći pred oltarom odlučio sam da ću uvesti pobožnost prema toj Gospi koja plače u Siracusi i da ću držati svake godine devetnicu koja će početi 23.kolovoza i završavati dan prije 1.rujna. Tako je to počelo 1955.godine, vrlo skromno. Služio sam mise sam. Istina, zamolio sam dvojicu svećenika iz Požege da mi pomognu ali, jedan je javio da ne može jer je poslom spriječen, dok je drugi rekao da je bolestan. U stvari, i jedan i drugi su se bojali vlasti i nisu im se htjeli zamjeriti. Ja sam onda odlučio sve napraviti sam. Bilo je nekoliko muškaraca, preko stotinu žena i to je bila prva procesija. Broj onih koji su dolazili na svetkovinu iz godine u godinu je rastao i sada je to, moglo bi se reći, masovni pokret.

Dodajmo kako je gradnja crkve u Pleternici započela 1963.godine a služenje misa u njoj 1966.

Tekst i foto: V.Milković