Na Veliki četvrtak biskup Ivo Martinović u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i Župe sv. Terezije predvodio je u požeškoj Katedrali Misu večere Gospodnje. Uvodeći u slavlje, podsjetio je kako na Veliki četvrtak Misom večere Gospodnje ulazimo u sveto vazmeno trodnevlje i otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Kazao je kako su to najsvetiji i najvažniji dani u životu svakog vjernika. Pozdravio je potom i sve vjernike, napose kandidate za prvu pričest kao i sve one koji su se pridružili slavlju putem izravnog prijenosa na Youtube kanalu Požeške biskupije te slušatelje Hrvatskog katoličkog radija. Potaknuo ih je da otvore svoja srca Kristu Gospodinu koji sve poziva i okuplja na svojoj večeri.
U homiliji biskup je kazao kako nas biblijska čitanja Mise večere Gospodnje usmjeravaju na opis slavlja židovske Pashe i posljednje Isusove večere – nove Pashe te ustanovu Euharistije, svetoga reda i zapovijed bratske ljubavi. Kao središnju misao Velikog četvrtka i naviještenih čitanja biskup je istaknuo „Isusov čas“. Podsjetio je zatim kako sv. Ivan donosi Isusove riječi o času već na početku svoga evanđelja na svadbi u Kani Galilejskoj gdje Isus poručuje: „Još nije, došao moj čas“ (Iv 2,4), a uoči Posljednje večere u velikosvećeničkoj molitvi Isus govori: „Oče, došao je čas!“ (Iv 17,1). „Evanđelist Ivan nam želi poručiti i svjedoči kako je Isus bio potpuno svjestan svoga života i poslanja koje je primio od Oca. U njegovom životu sve je bilo usmjereno na njegov čas. Zanimljivo je zapaziti kako Isus jasno govori da je došao njegov čas i to govori prije pranja nogu apostolima. Zašto on to govori prije pranja nogu učenicima i ustanovljenja euharistije? Dok za večerom govori Petru: ‘Što ja činim, ti sad ne znaš, ali shvatit ćeš poslije’, Isus otkriva učenicima i poruku časa. Poslije ćeš razumjeti ovaj čas“, ustvrdio je biskup. Pojasnio je zatim kako je pranje nogu učenicima znak Isusove ljubavi i poniznosti koja se do kraja očitovala u smrti na križu. „Isusove riječi su poruka da se čin pranja nogu treba promatrati i jedino može shvatiti u svjetlu vazmenog misterija. To je ujedno i poziv svakome od nas da promišljamo i uranjamo u to otajstvo kako bismo snagom euharistije trajno sazrijevali u vjeri i u svom pozivu te rasli u spoznanju Krista Spasitelja. Pranje nogu nije obični čin niti scenski prikaz ili igrokaz s kojim bi se nekoga zabavljalo, nego Isusov čin u kojem se izražava bit njegovog božanskog i ljudskog dostojanstva, života i naravi. Koliko je to važno za Isusa, apostole i svakoga od nas, govori i sam Isus postavljajući pitanje učenicima: ‘Razumijete li što sam vam učinio?’. To je pitanje u kojem se krije i odgovor Petru: ‘Ti sad ne znaš.’ Petrova reakcija je normalna jer se Isus ne ponaša prema njegovoj ljudskoj logici, prema onome što je uobičajeno i redovito za njihovo vrijeme i kulturu. Petar ne razumije i ne prihvaća ovaj Isusov čin, da učitelj i Bog pere noge, da bude sluga čovjeku, da čini ono što ni svaki rob ne bi učinio. Isus nam otkriva posebnu ljubav Božju i Boga koji je sluga čovjeku. Isusu je jasno da Petar to ne može razumjeti i zato mu govori: ‘Poslije ćeš razumjeti’. Zapravo, na kraju svega, razumjet ćeš! Razumjet će Očevu ljubav, kad Isus bude razapet na kalvariji, kad daruje svoj život“, kazao je biskup.
Nastavio je zatim tumačiti Isusovo pitanje: „Razumijete li što sam vam učinio?“, naglasivši kako Isus želi da njegovi učenici promišljaju o njegovom činu i shvate značenje koje je odlučujuće za njegov život i njihovu sliku Boga i čovjeka. „Isus ih nakon toga opominje: ‘Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam! … treba da i vi jedni drugima perete noge.’ Isusov čin pranja nogu je zapravo izričaj Isusovog identiteta, Božjeg i ljudskog identiteta koji se nikada neće promijeniti.“ Istaknuo je kako je potrebno biti u Isusovoj blizini i onda kad ga ne razumijemo. „Razumijemo li svoju osobnu stvarnost u kojoj se nalazimo? Razumijemo li stvarnost u kojoj se čovječanstvo nalazi? Mi se ponekad ponašamo kao da sve razumijemo ili kao da sve ovisi o nama. Važno je uvijek iznova upoznavati svoga Gospodina i postavljati si ovo Isusovo pitanje, ali i pitati se: jesu li me drugi razumjeli? Razumijem li druge?“
Biskup je zatim rekao kako se u Misi večere Gospodnje okupljamo oko Isusa koji je središte i bit Vazmenog trodnevlja i Uskrsa, ali je on i središte našeg životnog hodočašća prema vječnosti. „Ustanovljujući euharistiju učenici od Isusa primaju nalog i moć: ‘Ovo činite meni na spomen’. Kad je došao njegov čas, Isus ustanovljuje euharistije po kojoj će biti trajno prisutan u svijetu i jedina nada svijeta“, poručio je biskup. Podsjetio je potom na riječi svetoga pape Ivana Pavla II. u enciklici o Euharistiji: „U poniznom znaku kruha i vina, pretvorenima u njegovo tijelo i krv, Krist putuje s nama, kao naša snaga i naša popudbina te nas čini svjedocima nade. Ako pred ovim Otajstvom razum doživljava vlastite granice, srce prosvjetljeno milošću Duha Svetoga jasno naslućuje kako se postaviti, snizujući se u klanjanje te u bezgraničnu ljubav.“ (Ivan Pavao II, Ecclesia de Eucahristia, br. 62.)
Na kraju homilije biskup je poručio kako će u euharistiji Isus uvijek biti živ, prisutan i jedini uskrsli Gospodin koji nas po svome Presvetome Tijelu i Krvi obnavlja te daje snagu života, vjere i nade. „U riječima: ‘Ovo činite meni na spomen’, sv. papa Ivan Pavao II. u spomenutoj enciklici gleda i Marijinu prisutnost: ‘U „spomen činu’ Kalvarije prisutno je sve ono što je Krist izvršio u svojoj muci i smrti, ali i ono što je ispunio i prema Majci, a u našu korist. Njoj uistinu predaje ljubljenog učenika, a u njemu predaje svakoga od nas: ‘Evo ti sina!’ Jednako tako svakome od nas on govori: ‘Evo ti majke!’. Neka nam Marijin zagovor pomogne da se u svakom euharistijskom slavlju suobličujemo Kristu našem spasitelju i jedinoj našoj nadi“, zaključio je biskup.
Na svršetku slavlja biskup prenio Presveti Oltarski Sakrament u kapelu sv. Ivana Pavla II. u kripti Katedrale te je pozvao vjernike da ostanu u molitvenom bdijenju u njegovoj prisutnosti. Svima je poželio večer ispunjenu sabranošću i zahvalnošću prema Isusu za ljubav kojom je išao za nas u smrt.
