Preminuo je Nikola Dugandžija, nekadašnji profesor Gimnazije Požega. Omiljenog profesora u prigodnom tekstu sjetio se dr.sc. Goran Đurđević.
Kozmopolit iz Požege: Nikola Dugandžija (1933.-2022.)
Zauvijek nas je napustio profesor Nikola Dugandžija. Požežanin i moj sugrađanin rođenjem, a poslije Zagrepčanin životnim i poslovnim izborom. Ovu tužnu i neugodnu vijest javio mi je Nikola Rašić, još jedan naš Požežanin i nekadašnji Dugandžijin radni kolega iz Instituta za društvena istraživanja, a danas lingvist i sociolog iz Nizozemske. O Nikoli Dugandžiji zna se puno manje nego što je zaslužio. Izuzev teksta profesora Vinka Tadića te nekoliko osnovnih informacija na stranicama izdavačke kuće Durieux i Hrvatske enciklopedije, detaljnijih tekstova o njegovom životu nema.
Rođen je 1933. u Požegi. Kao požeški učenik, istakao se sportskim aktivnostima postavši prvak u atletskim disciplinama. Poslije je završio povijest u Zagrebu, a doktorirao na Fakultetu političkih znanosti. Radni vijek proveo je u požeškoj Gimnaziji i zagrebačkom Institutu za društvena istraživanja uz povremeni angažman na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Najpoznatiji je kao sociolog religije i u tom je polju bio jedan od vodećih autoriteta na području jugoistočne Europe. Jedan je od prvih koji je istraživao manjinske vjerske zajednice kao i agnostike i ateiste. Osim tih tema, detaljno je istraživao identitete s posebnim osvrtom na nacije i nadnacionalne formacije. Napisao je, kako navodi profesor Vinko Tadić, jedanaest knjiga: Svjetovna religija (1980.), Religija i nacija: uvodna istraživanja (1983.), Jugoslavenstvo (1986.), Religija i nacija: istraživanja u zagrebačkoj regiji (1986.), Kriza i religija (1988.), Božja djeca: religioznost u malim vjerskim zajednicama (1990.), Starost i religija (1991.), Ateizam (1994.), Etnonacionalni sindrom (2004.), Od nacije do reakcije: Nacionalne manjine i nacionalni agnostici (2006.), Nacionalna zbilja i njezini prividi (2010.).
Profesora Dugandžiju upoznao sam u vremenu kad je već bio u mirovini. Posrednici za upoznavanje bili su moji i Nikolini zajednički prijatelji Požežani, liječnik Savo Treskanica i povjesničar Vinko Tadić. Naše je poznanstvo bilo kratko i susreli smo se svega nekoliko puta u Zagrebu. Telefonom smo se čuli još nekoliko puta. Pamtim ga kao veoma ugodnog i smirenog sugovornika. Njegove su izgovorene riječi bile kao napisani tekst. Točne, precizne, jasne i razumljive sa svim zarezima i točkama. Zapazio sam njegov bistri i koncentrirani pogled iz dubine očiju koji je odavao poštovanje prema sugovorniku, ali i veliku znatiželju. Slično opažanje za njegov pogled izrazila je i moja nekadašnja profesorica iz požeške Gimnazije, a Dugandžijina kolegica po struci, Ana Kuzle. Zajednički su nas približavale teme identiteta, nacija i nacionalizama. Profesor Dugandžija je bio najčitanija i najobrazovanija osoba po pitanju nacija. Lakoćom je citirao i objašnjavao Ernesta Gellnera, Anthonyja D. Smitha, Erica Hobsbawna, Benedicta Andersona i druge istraživače fenomena nacija. Poznajući vrhunske dosege studija nacija u svijetu, veoma je koncizno i izvrsno detektirao sve probleme, izazove i zablude nacionalizama kao i nacionalne zbilje sa svim njenim prividima u našem kontekstu što mu je bila preokupacija jedne od posljednjih knjiga. Tu je knjigu, kao i neke druge njegove knjige, otisnuo zagrebački Durieux, a sudbina je htjela da upravo ovih dana profesor Vinko Tadić i ja dovršavamo moju zbirku ogleda o predodžbama i identitetima kod istog izdavača. Kao poznavatelju nacija, dosljedno je zagovarao ideje kozmopolitizma i nadnacionalnih identiteta čime me i ohrabrio u vlastitom putu kozmopolita i svjetskog građanina. Na tome sam privatno vječno zahvalan profesoru Dugandžiji.
Osim toga, redovno je čitao i poticao na pisanu riječ, a čitao je moje eseje i radove pa mi je više puta znao reći da poradim na pisanom izričaju, jasnije i nedvosmislenije iznosim stavove i logički bolje zaokružujem cjeline kao što to činim usmenim putem u našim razgovorima. Takvi su me savjeti pripremili za daljnje životne izazove poput pisanje doktorata i brojnih knjiga. To mi je pomoglo u profesionalnom putu.
Istraživanja profesora Dugandžije bile su zanimljiva, kreativna i korisna. Osim što je prepoznavao važnost manjinskih religijskih zajednica, uočavao je veze religije i nacije, a jedan je od istraživača koji su obrađivali fenomen Jugoslavena. To su teme koje su i danas podjednako relevantne i zanimljive kao u vrijeme Dugandžijinih istraživanja osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća.
Na kraju ovog prigodnog teksta, svakako bih podsjetio da je život i djelo Nikole Dugandžije vrijedno pažnje i nadam se budućim aktivnostima u organizaciji gradova u kojima je proveo život (Zagreb i Požega) i institucija koje je oplemenio svojim radom (Gimnazija u Požegi, Institut za društvena istraživanja, Filozofski fakultet u Zagrebu). Minimum bi bio organizacija prigodnoga znanstvenog skupa, objedinjavanje biobibliografije i izdavanje zbornika radova. Zaključit ću riječima dragog prijatelja i još jednog kozmopolita Nikole Rašića o pokojnom profesoru Dugandžiji: „Odlaze veliki Požežani.“
Dragi profesore i kozmopolitu, počivali u miru!
Autor: Goran Đurđević
Foto: Durieux
