Prije stotinu godina, 16.kolovoza 1922.godine, u gornjem dijelu Kutjeva buknuo je veliki požar, najvjerojatnije od neugašenog opuška u dvorišnom prostoru N. Mikočaka ili M. Mikića. Pozivu za pomoć (tada putem truba i doboša) odmah su se odazvali tada već 19 godina ustrojeni kutjevački vatrogasci sa svom opremom koju su si u tim godinama priskrbili. Buduće da je jutro bilo vrlo toplo i vjetrovito, vatra se naglo širila prema jugu te zahvaćala susjedna dvorišta, stambene i gospodarske zgrade, plastove sijena i slame, domaće životinje te sve što joj se našlo na putu.
Nakon dojave o nesreći, požar su došli gasiti vatrogasci iz svih okolnih sela, čak i iz
Orahovice i Ljeskovice te vojska iz Požege. Prizor je bio stravičan. Vjetar je goreće predmete raznosio i bacao i do dva kilometra izvan sela, a gusti crni dim zamračio je obzorje. Postojeći bunari nisu mogli zadovoljiti potrebnom količinom vode pa su si gasitelji lančano dodavali kante napunjene vodom iz Kutjevačke Rike. Vatra je zaustavljena u dvorištu Župnog dvora u kojem je sve izgorjelo osim stambene zgrade (sve stočne nastambe, sijeno, slama, burad, kukuruz u zrnu te sav alat za rad u polju i vinogradu), sve poharano kao i u svim opožarenim dvorištima. Tim požarom učinjena je šteta od neprocjenjive vrijednosti. Stradalo je preko 80 zgrada, gotovo sva ljetina u tom dijelu sela, kao i velik broj stoke. Srećom, ljudskih žrtava nije bilo.
Jedan vojnik /gasitelj zapisao je kako su nadljudsku borbu vodili da vatra ne dođe do crkve i podruma. Ističe da je koža, odjeća i uniforma na njima bila neprepoznatljiva i više
neupotrebljiva od čađe, dima i vode. Na ljudima su se samo isticali bijeli zubi i nadljudska upornost da se zaustavi vatrena stihija. Mjesni župnik S. Lesni potanko je opisao nemili događaj u Župnoj Spomenici. Ni mjesec dana nakon nemilog događaja održana je konferencija DVD-a Požeškog kotara uz nazočnost delegata iz svih vatrogasnih društava. Uz detaljnu analizu požara u Kutjevu, zacrtan je konkretan dogovor o potrebi omasovljenja i opremanja vatrogastva, uključivanja i educiranja podmlatka te osnivanje raznovrsnih sekcija. Što bliža povezanost društva sa svakim mještaninom putem sastanaka zabava, majalesa, crkvenih blagdana, rođenja i smrti. Njegovanje poznate lozinke: „Vatru gasi – brata spasi“ i „U nevolji se brat i prijatelj poznaje“ postalo je svakodnevnica i vječna opomena do kakve katastrofe može dovesti jedan mali neugašeni opušak ili neki drugi oblik ljudske nepažnje.
Izvor: kutjevacki.hr
