Na blagdan sv. Ivana Pavla II., 22. listopada 2024. biskup Ivo Martinović je u zajedništvu sa svećenicima djelatnima u središnjim biskupijskim ustanovama i župama Požeškog dekanata predvodio euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali.
Pozdravljajući nazočne svećenike, časne sestre i sve druge sudionike slavlja, biskup se osvrnuo na ulaznu pjesmu „Otvorite vrata Kristu“ te podsjetio vjernike kako je sv. Ivan Pavao II. ove riječi uputio na početku svoga pontifikata 22. listopada 1978. godine. Pozvao je nazočne da u ovom misnom slavlju zahvale Gospodinu za sve što je učinio sv. Ivan Pavao služeći Kristu i Crkvi. „Danas posebno zahvaljujemo za njegov dar ljubavi i osnutak Požeške biskupije. Želimo zahvaliti Gospodinu za sva dobra koja je po Ivanu Pavlu darovao ne samo našoj mjesnoj i općoj Crkvi, svijetu, nego nadasve našem hrvatskom narodu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini po njegovoj blizini, pohodima, proglašenjima naših blaženika i blaženice i za tolike druge milosti koje su nama nepoznate“, poručio je biskup te pozvao vjernike da otvore svoja srca Gospodinu. „Kao što je bio prisutan u životu Ivana Pavla, jednako želi biti prisutan i u našim životima. Krist pobjeđuje strah, udjeljuje svoje milosrđe i ljubav te nas poziva na zahvalnost i poniznu molitvu“, poručio je biskup.
Na početku homilije biskup se osvrnuo na naviješteni evanđeoski ulomak u kojem Isus govori svojim učenicima o budnim slugama koje evanđelist Matej opisuje kao one koji imaju „opasane bokove i upaljene svjetiljke“ (usp. Lk 12,36). Kazao je kako i jedan i drugi izraz govore o iščekivanju susreta s Gospodinom. Biskup je potom kazao kako je upravo sv. Ivan Pavao II. svojim životom posvjedočio kako je imao uvijek „opasane bokove i upaljenu svjetiljku“. „Njegovo služenje Bogu dobro nam je poznato jer smo svjedoci onoga što je on ostvarivao svojim riječima, djelima, svojim naukom, apostolskim putovanjima, proglašavanjem svetaca i blaženika. Cijelim svojim bićem svjedočio je kako se služi Bogu, kako se iščekuje Boga i kako se priprema za postati subaštinik i građanin neba.“ Pozvao je vjernike da promatraju život Ivana Pavla II. ne samo kao sveca, nego u cijelosti, od začeća pa sve do proglašenja svetim. Kazao je kako će uvidjeti da je u raznim trenucima izazova i teškoća uvijek ostao povezan s Bogom. „Karol Wojtyła da je u devetoj godini života ostao bez majke, a u osamnaestoj bez oca. Ostao je sam kao mladić i svjedoči da mu je to bilo najteže životno iskustvo, da je tada doživio pustoš života. Svi članovi njegove obitelji su se preselili Gospodinu i u tim trenucima samoće i težine života nije izgubio povezanost s Gospodinom. I tada mu je svjetiljka bila upaljena. U vrijeme Drugog svjetskog rata od 1942. do 1946. kada se kao mladi student teologije potajno pripremao za svećeništvo, proživljavao je određene teškoće, promatrao je stvarnost života i gorčine rata. Karol je bio svjedok tragedije koje su se događale Židovima u Poljskoj i svijetu u vrijeme Drugog svjetskog rata i u svim tim mračnim trenucima povijesti nije izgubio svjetiljku svoga života. Nije ju izgubio jer je uz sebe imao, kako Pavao spominje u Poslanici Efežanima, Krista koji je mir naš (usp. Ef 2,14). Bio je svjestan da u Bogu ima sigurnost koja je važna kako za ovaj svijet, tako i za vječnu baštinu“, zaključio je biskup. Nastavio je zatim tumačiti Poslanicu Efežanima u kojoj sv. Pavao poručuje Efežanima da su oni sugrađani vječne baštine (usp. Ef 2,19). Biskup je potom podsjetio vjernike da u vječnoj baštini već žive i čekaju nas sveci i blaženici Crkve, a među njima je i sv. Ivan Pavao II. Poručio je vjernicima da im ta svijest treba biti izvorom nade te je kazao: „To je nada koja nas usmjerava na vječnu baštinu, nada koja nije iluzija, nego krepost koja se živi i ostvaruje s vjerom. Nada koja je sigurnost da idemo pravim putom. Nada koja vodi do susreta, koja daje sigurnost da će se taj susret dogoditi i ostvariti“, poručio je biskup. Kazao je zatim kako je papa Franjo koristio sliku trudne žene kako bi opisao taj susret koji se temelji na nadi. „Trudna žena koja u svojoj utrobi nosi dijete i raduje se njegovu rođenju – susretu sa svojim djetetom, jer zna da će se taj susret dogoditi – to je nada. Nada je znak da će se dogoditi susret s Gospodinom. Nada nam daje sigurnost u životu i jača našu vjeru. Ta nada je po Kristu ostvariva i potrebno je da je u svom životu jačamo“, ustvrdio je biskup te poručio kako je takva nada potrebna i u našem vremenu. Nastavio je govoriti kako se sv. Ivan Pavao na svim područjima ljudskog života i u svim strukturama zalagao za takvu nadu. „Zalagao se za kulturu života, promicao je i govorio o važnosti poštivanja života, zauzimao se za djecu, mlade, obitelji i bolesne jer je potpuno služio Bogu. Kako nam je potrebno da se neprestano vraćamo na lik njegovog života, lik koji je posvjedočio da se u Kristu može imati mir i da se u Kristu jedino ima pristup Ocu. Krist je nositelj mira. Krist je darivatelj mira u našim srcima, našoj savjesti, u našim obiteljima i međuljudskim odnosima. Potreban nam je danas Kristov mir. Potrebno je da pristupimo Ocu poput sluge koji bdije, koji vjeruje i koji je oslonjen na Boga“, poručio je biskup. Podsjetio je vjernike na riječi evanđelja da će sam gospodar posluživati, kako će vjernim – budnim slugama sam Gospodin služiti, a to je potkrijepio primjerom sa Posljednje večere kada je Isus apostolima oprao noge. „U ovoj euharistiji on nam dolazi i kao sluga i kao Gospodar. Dolazi nas ojačati, ohrabriti, prosvijetliti, ispuniti naše živote svojom blizinom ne samo kako bismo bili svjesni da on donosi mir, nego da se od njega učimo ljubavi i darivanju. U tome neka nam sv. Ivan Pavao II. pomogne koji je svojim životom, služenjem i predanjem Bogu prosvijetlio našu vjeru i svijet“, zaključio je biskup.
Na svršetku svete mise biskup je svim sudionicima slavlja čestitao blagdan sv. Ivana Pavla II. te njegovu zagovoru preporučio sve molitvene nakane prisutnih vjernika. Potom je u pratnji svećenika i vjernika sišao u kriptu Katedrale i zajedno s vjernicima pred relikvijom krvi sv. Ivana Pavla II. uputio Bogu molitvu.
Izvor: Požeška biskupija