Marija Samardžija, nakon dugogodišnjeg učiteljskog staža i deset godina na dužnosti ravnateljice OŠ Antuna Kanižlića u Požegi, ovih je dana otišla u mirovinui. Tim povodom govorila je o svojim prvim učiteljskim iskustvima, aktivnostima kao ravnateljice, školstvu općenito….

*Na početku, prisjetite se svog školovanja a onda, ukratko, i svog ‘puta’ kroz školstvo.

-Prvi  i drugi razred završila sam u OŠ „Vlado Brkić Španac“ u Požegi. Potom sam pohađala osnovne škole u Rijeci i Moščeničkoj Dragi, da bih je završila po povratku s roditeljima u Požegu u OŠ Vladimira Nazora. Nakon Gimnazije u Požegi završila sam Geografiju na PMF-u u Zagrebu. Moj prvi posao bio je u Centru za usmjereno obrazovanje „Zvonko Brkić“ gdje sam predavala učenicima Tehničke škole. Potom sam se zaposlila u osnovnim školama u Orljavcu i Brestovcu gdje sam radila na zamjeni, a na neodređeno vrijeme prvi posao mi je bio u OŠ Julija Kempfa, uz koju sam dio satnice nadopunjavala u OŠ „Dobriša Cesarić“. Poslije rata dobila sam posao u Ekonomskoj školi koju sam napustila zbog preseljenja u Zagreb. Moja prva škola u Zagrebu bila je OŠ Pantovčak, potom OŠ Jure Kaštelana. Stalno zaposlenje dobila sam u OŠ Silvija Strahimira Kranjčevića koju sam zamijenila zbog blizine stanovanja s OŠ Medvedgrad. U međuvremenu radila sam i u Turističkom društvu Velika te u diplomaciji u Londonu kao supruga vojnog atašea. U OŠ Antuna Kanižlića funkciju ravnateljice obnašala sam u dva mandata zadnjih 10 godina.

*Prisjetite se svog prvog radnog mjesta, prvog radnog dana.

-Dojmovi s mojeg prvog radnog mjesta nisu toliko vezani uz učenike, koliko uz atmosferu zbornice. Još uvijek se osjećam pogođeno zbog negativnog komentara usmjerenog jednoj nastavnici koja mi je u Gimnaziji predavala Francuski jezik. Povezano s tim, kolika je moć dobrog nastavnika pokazao mi je primjer pohoda na Mont Blanc čiji sam vrh osvojila s prijateljima Krešom Kučinićem i Brankom Crnićem, a inače se taj pohod ubraja među prve pohode Požežana na Mont Blanc. Dečki su bili sretni što sam učila francuski, ali objasnila sam im kako se na moje znanje tog jezika baš i ne mogu osloniti jer ga ja nisam željela učiti, u Gimnaziji mi je bio nametnut. Ispostavilo se da u Chamonixu ljudi nisu govorili engleski jezik pa sam ja ipak morala koristiti „svoj“ francuski. Dogodilo se da nisam imala problema u sporazumijevanju zahvaljujući znanju koje mi je ulila spomenuta nastavnica u Gimnaziji, bez obzira na to što sam bila potpuna bezvoljna za učenje tog jezika. Situacija je bila takva da sam na pohodu postala glavni prevoditelj. Upravo sam na primjeru spomenute nastavnice shvatila što znači biti dobar prosvjetar. To je onaj koji vas, htjeli vi to ili ne htjeli, ipak uspije naučiti znanjima svoga predmeta, makar i dok pasivno slušate. Stoga nije u redu da se zaborave vrijednosti osobe koja u drugom vremenu i promijenjenim okolnostima djeluje drugačije.

*Koliko  se u međuvremenu promijenilo školstvo, koliko djeca, koliko vi osobno? Ili možda nije?

-Kad neki prosvjetar posjeduje ljubav prema svom predmetu, a želi je prenijeti na učenike i, naposljetku, nauči tu vještinu, ona u svim vremenima predstavlja bit kvalitetnog školstva, bez obzira na promjene trendova pedagoških pristupa. Osobno smatram da najbolji dio našeg školstva predstavljaju učitelji od prvog do četvrtog razreda zato što su se opredijelili za taj posao zbog ljubavi prema djeci. I kao ravnateljica svjedočila sam u svojoj školi njihovoj izvrsnosti. Naravno da postoje kvalitetni učitelji i u predmetnoj nastavi i srednjim školama, ali često tu zalutaju i oni koji nisu željeli raditi u školstvu, poput mene. Naime, i sama sam upisala inženjerski smjer geografije, ali su nam te godine objedinili inženjerski i prosvjetni smjer pa smo iz te promjene izašli kao diplomirani geografi. Naravno da o školstvu treba promišljati i donositi promjene. Karizmatska ličnost u posljednje vrijeme u tome bio je gospodin Boris Jokić sa svojim timom, čije započete promjene i danas slijedimo, no potrebno je na njima i dalje raditi. Ono na što nas je upozorila kurikularna reforma je osvješćivanje kako učenici ne trebaju znati sve sadržaje, ali ih je potrebno naučiti da sami dođu do potrebnih znanja. Zato treba raditi na razvijanju njihovih vještina, osamostaliti ih za samoučenje i jačati njihovo samopouzdanje kako bi vjerovali u vlastite sposobnosti. Uloga učitelja kao moderatora u nastavnom procesu jako je važna, a kad on uspije, uz prenošenje obrazovnih sadržaja, pozitivno utjecati i na ostvarivanje planiranih odgojnih ishoda, onda je na pravom putu. U našoj školi radili smo dosta na projektima koji su bili mali, odnosno provodili su se samo tijekom nastavnog procesa pojedinog predmeta, ili su bili veći pa su se provodili u jednom danu, a neki, kao Kanižlićevi dani, i u više dana tijekom godine.

* Što ste kroz godine željeli u poslu učiteljice postići, da li ste u tome uspjeli?

– Mislim da sam kao učiteljica dosta postigla. Možda o tome najbolje svjedoči moj odlazak iz OŠ Medvedgrad zbog prihvaćanja posla u Požegi, prilikom kojeg sam svjedočila dirljivom ispraćaju koji su mi priredili učenici i kolege. I, zamislite, nakon tog događaja, kad sam se vratila u istu školu na njihov Dan škole kao gost, jedna mi je učenica osmog razreda u pozdravnom govoru rekla: „Mi smo bili strahovito tužni kada ste otišli i mislili smo da više nikad nećemo imati tako dobru učiteljicu iz Geografije. Ali pokazalo se da ima još tako dobrih učitelja, a nova učiteljica koja nam je došla čak je bolja i od vas.“ Tu rečenicu pamtim kao primjer realnog optimizma koji poručuje da od dobrih uvijek ima i boljih. Na kraju, posjećujući nastavu Geografije svojih kolegica, uvidjela sam da su u nekim stvarima puno kreativnije nego što sam ja bila.

* Po čemu ćete pamtiti vrijeme provedeno na dužnosti ravnateljice? Da li je, možda, ostalo neostvarenih želja?

– U vremenu provedenom kao ravnateljica potvrdila sam spoznaju kako dijete/učenik i njegova dobrobit moraju biti prioritet svakog djelovanja. Nakon što mi je na početku mandata jedna majka dala kompliment riječima „Konačno netko tko voli djecu…“, bila sam sigurna da djelovanje koje vodi uspjehu i osobnom rastu učenika mora biti osnovno djelovanje škole. U školu sam najviše promjena uvela kroz projekte koji ostavljaju puno prostora za osamostaljivanje učenika kao inicijatora, provoditelja i ocjenjivača projekta te za njihovu suradnju s učiteljima, roditeljima i lokalnom zajednicom.
U vrijeme prvog lockdowna zbog koronavirusa, nakon početnog šoka, brzo smo se snašli te počeli provoditi nastavu na daljinu u realnom vremenu što se pokazalo najučinkovitijim za učenike. Jako sam ponosna na sve svoje učitelje koji su se prilagodili novim uvjetima rada, a neki su čak i napredovali u takvoj situaciji kada je prvi put u povijesti neka krizna situacija poljuljala uhodanost uobičajene nastave uživo i natjerala sve da koristeći suvremene tehnologije ponovno preispitaju svoje vještine i uspostave posve novi oblik nastave.
U materijalnom smislu u proteklom vremenu napravljeno je dosta. U Područnoj školi Vidovci nakon energetske obnove i estetskog uređenja vanjskog i unutarnjeg dijela škole uspostavljena je školska kuhinja. Zadovoljna sam što sam, iako nakon puno muke, uspjela od Ministarstva ishoditi zaposlenje za kuharicu na pola radnog vremena. U toj školi ostalo je neriješeno pitanje podrumskog prostora, dobrog dijela vanjskog prostora i izgradnje učionice na otvorenom, što će omogućiti njezino plasiranje za titulu najljepše područne škole u Hrvatskoj.
U Matičnoj školi po cijeloj vertikali obnovljen je sanitarni čvor, dograđene su nove prostorije za arhivu, ured socijalnog pedagoga i učionica za domaćinstvo. Obnovljena je školska kuhinja, kao i sve učionice za koje su nabavljene pametne ploče. Ono što nije učinjeno jest dogradnja škole koja bi omogućila njen jednosmjenski rad. Grad kao osnivač dao je izraditi građevinski nacrt koji je odobren od Konzervatorskog odjela te nam je prezentiran, kao i nacrt dvorane koja se trebala graditi na zemljištu časnih sestara Sv. Vinka. Za dogradnju škole, prema riječima gradonačelnika, postoje realne mogućnosti jer plan izgradnje nove škole u Babinom Viru to ne isključuje. Naime, ostale dvije osnovne škole nemaju prostorne mogućnosti za jednosmjenski rad pa bi spomenuta nova škola bila rješenje za njih. Očekivanje izgradnje sportske dvorane, unatoč dobroj volji naših susjeda časnih sestara da prodaju Gradu spomenuto zemljište, manje je moguće zbog velikih troškova. Nadam se da će naš Osnivač ipak sve to uspjeti riješiti.
U radu sa zaposlenicima često sam naglašavala da ovo nije „moja“ škola jer ravnatelji odlaze i dolaze, ali učitelji ostaju u školi i svojim joj radom daju pravu vrijednost. Naravno, na prvom mjestu su učitelji koji su često kritizirani, čak i onda kada su uspješni. Nedavno mi je jedna majka, kada sam je upitala za uspjeh sina u srednjoj školi, rekla da ima sve petice, uz opasku „a Vi ste ga gnjavili“, pa sam joj odgovorila da vjerojatno ne bi bio tako uspješan da toga nije bilo. Smatram da učitelji moje škole koji realno ocjenjuju znanja dobro rade jer naši učenici u zahtjevnim srednjim školama zadržavaju te ocjene, a u onim manje zahtjevnim još se i poboljšavaju u odnosu na osnovnu školu. Sve to govori o izuzetnoj kvaliteti OŠ Antuna Kanižlića koju će moja nasljednica gospođa Renata Marinić ne samo nastaviti, već svojim radom dovesti i na veću razinu.

* Što ćete raditi u mirovini? Mirovati ili…?

– U mirovini moram najprije vratiti dugove svojoj obitelji u obliku davanja svog vremena, koje im je zbog posla bilo uvelike uskraćeno, ulaganja energije i pružanja podrške. Imam sedmero unučadi pa ću u tom smislu biti veoma zauzeta. A kako sam navikla na brz ritam, da tako kažem, dosadno mi je sve u što se ne ulaže puno energije, odsada planiram biti veoma prisutna, posvećena i angažirana baka. Valjda je sve to iskustvo u prosvjeti poslužilo tome da mogu biti donekle sigurna da ću biti i dalje na koristi svojoj obitelji, jer znate kako se kaže – godine i iskustvo osoba u mirovini su nešto od čega bi mladi trebali crpiti barem dio svog znanja, a onda, eto im i svijet, na njima doista ostaje!

Razgovarala i foto: V.Milković